Kotor, 26. 2. 2024.
 
27. februara 1993. voz 671 je krenuo iz Beograda ka Baru, na željezničkoj stanici Štrpce dočekala ga je paravojna formacija Osvetnici i srpska oružana formacija predvođena sada haškim optuženikom Milanom Lukićem. Uz pomoć policije koja je bila u vozu, iz njega je odvela 20 civila nesrpske nacionalnosti u nepoznatom pravcu. Svjedočenja posmatrača govore da su bez traženja objašnjenja napustili kupe i voz. Oteti i ubijeni su bili civili. Ubijeni su zbog onog što je pisalo u njihovim dokumentima. Većina ubijenih su bili iz Prijepolja, Priboja, Beograda i Podgorice.
 
Ni nakon 31 godina od zločina većina njih pronađena. Podsjećamo crnogorsku javnost da je za ovaj zločin osuđen Nebojša Ranisavljević u Višem sudu u Bijelom Polju na 15 godina zatvora. U Haškom tribunalu osuđen je Milan Lukić za zločine počinjene u Višegradu na doživotnu robiju dok za ovaj zločin nije odgovarao. Mićo Jovičić je osuđen pred sudom u BIH na kaznu zatvora od 5 godina. Prošle godine Viši sud u Beogradu je prvostepeno osudio Gojka Lukića, Duška Vasiljevića i Jovana Lipovca na po 10 godina zatvora a Draganu Đekić na pet godina zatvora. Najstarija žrtva imala je 59 a najmlađa 16 godina.
 
Podsjećamo crnogorsku javnost na odgovornost koju imamo prema žrtvama i njihovim porodicama jer je ovaj zločin učinjen u naše ime, a nalogodavci i idejni tvorci rata na prostorima ex JU nisu još imenovani.
 
Crna Gora se ne može distancirati od ovog zločina jer je bila uključena u ratni sukub. Odgovornost je na institucijama da pravda i pravo budu zadovoljene, utvrđivanjem odgovornosti onih koji su nalogodavci i izvršitelji i njihovom adekvatnim kažnjavanjem za ovaj zločin.
 
Smatramo da je važno da se na primjeren način obilježi ovaj događaj i spriječi zaborav. Na vlastima je da prekinu projekciju zaborava, selektivnog kažnjavanja i ometanje procesa suočavanja sa prošlošću.
 
Pamtimo zločin počinjen u Štrpcima i tražimo da pravda bude zadovoljena
 
ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor

Kotor, 27. 12. 2023.
 
ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor poziva poslanike/ce u Skupštini Crne Gore da na Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidnoj zaštiti a kojeg su podnijeli poslanici Nove srpske demokratije i Demokratske narodne partije, reaguju amandmanski i izjednače sve civilne žrtve rata a ne samo neke.
 
Crna Gora je umješana u ratna dešavanja devedesetih. Njene institucije učestvuju u projektovanju zaborava, selektivnog kažnjavanja i neadekvatnog odnosa prema zločinima i žrtvama što ometa suočavanje sa prošlošću, zadovoljenje pravde i stvaranja mira. Odlukom da se na selektivan način da status civilne žrtve rata samo “našim žrtvama” a ne nekim “drugim”, nastavilja se ratna politika. Neprihvatljivo je dijeljenje žrtava po osnovu etničkog porjekla i vjeroispovjesti.
 
Tražimo od poslanika/ca Skupštine da poštuje dostojanstvo žrtava bilo koje nacionalnosti, etnickog porjekla i vjerosipovjesti. Pravdu zaslužuju svi bez obzira gdje i na kom su se mjestu našli u vrijeme ratnih dešavanja.
 
Mir i povjerenje među zajednicama se gradi prihvatanjem odgovornosti za učinjeno i poštovanjem svih, i jednakim tretmanom za sve.
 
TIM ANIME

POZIVNICA

Povodom obilježavanja 29. novembra Dana braniteljki ljudskih prava, a u sklopu kampanje 16 dana protiv nasilja nad ženama, ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor organizuje promociju knjige autorke Nataše Nelević Mali roman o blatu u Muzičkoj sali Kulturnog centra Nikola Đurković u Kotoru, sa početkom u 18 sati. Odlomke iz romana čitaće učenica kotorske gimnazije Anastasija Dubravčević.

Iz recenzije Marine Vujčić:

“Mali roman o blatu” inspirisan je jednom bilješkom koju je Miroslav Krleža, ne sluteći da će se jednom u budućnosti pojaviti spisateljica koja će je tako vješto upotrebiti u književne svrhe, objavio 1952 godine. Na ovoj bilješci autorka romana izgradila je cijeli novi život u kojem se stvarnost i fikcija povezuju onako kako se to očekuje od dobre literature. Od Krležinog „strašnog, crnog, balkanskog„ blata predrasuda autorice je sagradila moćnu sugestivnu priču koja pokazuje da dobrim piscima treba tako malo da bi dali puno i vraća vjeru u dobra književnost može nastajati i u vremenu u kojem živimo“

O autorki

Nataša Nelević je spisateljica, teatrološkinja, publicistkinja i feministička teoretičarka i aktivistkinja. Autorka je ili urednica više knjiga iz oblasti teatrologije, rodnih studija i istorije žena, među kojima su „Dramski tranzit – Drama u Crnoj Gori 1995–2005“ (2008); “Ženski glasovi u izvedbenim umjetnostima Zapadnog Balkana: 1990– 2010” (2012); “Medijska konstrukcija roda – Crnogorsko iskustvo iz tranzicije” (2011); “Žene i nasljeđe – Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore” (2013); “Žene u Crnoj Gori od 1972 do 1914 – Istorijska čitanka (2010); „Šta je nama AFŽ – Prilozi za nova čitanja istorije ženskog socijalističkog nasljeđa“ (2017) i „Vodič kroz istoriju emancipacije žena Crne Gore“ (2018).

Autorka je zbirke dramskih tekstova „Drame“ (2017), knjige za djecu „Zovu me Čupa“ (2018) i romana “Mali roman o blatu” (2023). Dobitnica je Sterijine nagrade za pozorišnu kritiku (2003) i Nagrade za najbolji savremeni dramski tekst koju dodjeljuje Crnogorsko narodno pozorište (2011).

ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor

Saopštenje povodom 25. novembra – Međunarodog dana borbe protiv nasilja nad ženama Anima Centar za žensko i mirovno obrazovanje organizuje antiratni-feministički protest u crnini i ćuteći 25. novembra u 17 sati na Trgu od oružja u Kotoru. Akcija se održava u koordinaciji sa Ženama u crnom, Beograd i Mrežom Žena u crnom Italije i Španije; istog dana aktivistkinje i aktivisti protestuju na ulicama - Rima, Verone, Padove, Torina, Udina, Madrida, Toleda...), Beograda, Tuzle...

Rat u svijetu dobija svoju punu legitimnost, sijući patnju, uništavanje i smrt; rat poništava međunarodno humanitarno pravo i nenasilno rješavanje međudržavnih sporova. I zato:

Izražavamo našu solidarnost sa svim ženama koje žive u zonama sukoba

Gdje god da se dogodi, rat produbljuje potlačenost žena i legitimiše patrijarhalnu kontrolu nad ženama, njihovim životima i njihovim tijelima, ograničava njihovu slobodu i autonomiju u svim prostorima u kojima se one kreću.

Izražavamo našu bliskost sa

- ženama Gaze koje proživljavaju ratni pakao, rađaju na ulici, među ruševinama, dok se uništava cjelokupno društvo,

- izraelskim ženama koje uništava nasilje Hamasa,

- ženama u Izraelu i Palestini koje i sada, usred rata i nasilja, grade odnose mira i suživota,

- ženama u Ukrajini i Rusiji koje se bore protiv rata, suprotstavljaju prisilnoj mobilizaciji muškaraca i podržavaju prigovarače savesti, dezertere,

- ženama u Avganistanu, isključenima iz društvenog života, koje se suprotstavljaju talibanskom režimu,

- djevojkama i ženama u Iranu koje koje se bore protiv fundamentalističkog režima i na ulicama uzvikuju „Žena, život, sloboda“,

- izbjeglicama i migrantkinjama koje odbacuju logiku granica – u borbi za slobodu kretanja i bolji život,

- ženama koje se u zemljama, nakon rata, ratnih zločina, silovanja, genocida, bore za pravdu, svjesne da je „zaborav zločina – zločin“.

Osjećamo odgovornost da pojačamo naš nenasilni otpor nasilju koje se svakodnevno obrušava na egzistenciju žena i u zemljama koje nisu zahvaćene oružanim sukobima, sistemskom nasilju koje je još uvijek ukorijenjeno u odnosima među polovima, u emocionalnim odnosima, u porodičnom životu, u nejednakosti plata, u eksploataciji ženskog rada, pa sve do ekstremnog porasta femicida.

Nasilje nad ženama u Crnoj Gori uzima sve dramatičnije dimenzije. Širi se lista područja u kojima se ženski resursi destruiraju, iskorištavaju i zloupotrebljavaju. U periodu od 1. januara 2001. do 28 feburara 2017. u Crnoj Gori su se dogodila najmanje 73 femicida. U periodu od 2018. do kraja 2021. godine ubijeno je 12  žena, a do jula 2022. još dve žene. Lista nije potpuna jer se pretpostavlja da femicidi nisu prepoznati ili prijavljeni. U kontinuitetu vladajuće institucije verbalno daju podršku borbi protiv nasilja nad ženama ali u realnosti zločinci/zlostavljači ostaju nekažnjeni ili neadekvatno kažnjeni dok je sve prisutnije i intenzivnije nasilje.

Uprkos diskriminaciji, teškim okolnostima potlačenosti i negacije njihovih prava, žene na svim meridijanima, pružaju otpor, grade i jačaju odnose solidarnosti, odbacujući da budu žrtve i da budu podređene seksističkim i autoritarnim režimima.

Prepoznajemo se u vezama sestrinstva, feminističkog aktivizma, internacionalističke solidarnosti!

Povodom 9. novembra – Dana borbe protiv fašizma i antisemitizma ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje organizuje akciju Stop terorizmu Hamasa - Stop agresiji Izraela. - 8. novembar 2023. u 17 sati, na Trgu od oružja u Kotoru.
 
9. novembar – Dan borbe protiv fašizma i antisemitizma, obilježava se u znak sjećanja na Kristalnu noć ("Kristallnacht") 1938. kada je u Njemačkoj počeo progon jevrejskih građana i građanki. Ovaj datum danas se smatra simboličkim početkom Holokausta, politike sistematskog ubijanja miliona ljudi i podsjeća nas da Holokaust nije počeo sa deportacijama i koncentracionim logorima, nego se razvijao korak po korak. Nacistička propaganda, govor mržnje protiv Jevreja i zakoni koji su lišavali jevrejske građane njihovih prava, bili su prvi koraci koji su postepeno vodili do ubijanja miliona, ne samo Jevreja.
 
Danas se svijet suočava sa patnjom i stradanjem nedužnih kao rezultatom militarizacije, dehumanizacije i brutalne borbe za nadmoć u svijetu. Nakon Ukrajine svijet je suočen sa terorom Hamasa, ali i sa beskrupuloznom silom Izraela. Potomci žrtava nacizma i antisemitizma, svjedoče nasilje vlastite države nad nemoćnima. Žrtve genocida su u situaciji da vrše genocid. Ljudskost je prozvana i ugrožna. Nema opravdanja za rešavanje konflikata nasiljem, nema opravdanja za razvoj vojne sile, nema opravdanja za masovne zločine nad nemoćnima, za uništavanje gradova i ubijanje žena i djece. Osvajanje i porodbljavanje ljudskih i prirodnih resursa se mora zaustaviti.
 
Sjutra je još hiljade mrtvih, očajnih i bespomoćnih, bez doma i bez nade. Ubijanje i razaranje mora stati.
 
Zaustaviti rat odmah!
 
Tim ANIME

Lijepo ste ga ovo nakitili, muški i bratski. Ono što ste jednostavno zaboravili je da u Crnoj Gori žive žene koje imaju pravo da budu prepoznate u jeziku (po zakonu bez obzira na nacionalni prefiks) i koje imaju pravo da im se obezbijedi ono što se traži mnogim dokumentima. U vašem sporazumu piše:

Rodna ravnopravnost. Borba protiv predrasuda i štetnih rodnih stereotipa biće pojačana u mandatu 44. Vlade, ali će prioritet rada biti zaštita i podrška žrtvama nasilja i zaustavljanju negativnog trenda. Država će odgovorno preuzeti aktivnu ulogu u stvaranju, ali i implementaciji politika koje podržavaju jednakost.

Država je (pa i vaša vlada ako ima veze sa državom što tvrdite) obavezna da sprovodi politike rodne ravnopravnosti bez proizvoljnog bratskog izbora prioriteta i bez ALI po aktima koje je usvojila i koje je obavezuju evo nekih od njih:

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1996), Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena - CEDAW (1979), Konvenciju Savjeta Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija - 2011), Pekinšku deklaraciju i Platformu za akciju (1995), Rezoluciju Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija 1325 – ‘’Žene, mir i bezbjednost’’ (2000), Povelju o osnovnim slobodama u Evropskoj uniji (2007), Mapu puta Evropske komisije za jednakost žena i muškaraca, Strategiju EU za rodnu ravnopravnost 2021-2025, Pakt za ravnopravnost polova 2011-2020, Evropsku povelju o rodnoj ravnopravnosti na lokalnom nivou (2006), Rezoluciju Evropskog parlamenta o pravima interpolnih osoba (2018), Rezoluciju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope 2191 (2017) o promociji ljudskih prava i eliminaciji diskriminacije prema interpolnim osobama. Takođe, u međunarodni okvir spadaju i sljedeće rezolucije Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope: Rezolucija 2048 (2015): Diskriminacija trans osoba u Evropi, LGBTI Strategija Evropske unije 2020-2024. Takođe, Agenda 2030 (Ciljevi održivog razvoja UN do 2030. godine), koja se oslonila na Milenijumske razvojne ciljeve do 2015. godine, kao i Pariski sporazum o klimatskim promjenama (2015) i brojne druge medjunarodne regulative, koje direktno ili indirektno regulišu ovu oblast (poput ILO, OSCE, CoE i drugih konvencija i rezolucija).

U nacionalnoj strategiji (https://www.zzzcg.me/wp-content/uploads/2022/02/Nacionalna-strategija-rodne-ravnopravnosti-2021-2025.-godine-sa-Akcionim-planom-2021-2022.-godine.pdf) pišu neki zaključci o rodnim politikama: - Evaluacija dosadašnjih strategija, kao i detaljna analiza stanja u pojedinim oblastima, pokazali su da je stepen rodne ravnopravnosti još uvijek na nezadovoljavajućem nivou. Praksa pokazuje da i pored postojanja zakonskih normi, institucije sistema još uvijek nisu u stanju da pruže efikasnu i efektivnu zaštitu od diskriminacije ženama i osobama drugačijih polnih i rodnih identiteta, a naročito onima, koji pripadaju osjetljivim društvenim grupama (osobe sa invaliditetom, Romkinje i Egipćanke, starije osobe i osobe koje žive u udaljenim ruralnim područjima Crne Gore). Kao posljedica toga, dio populacije Crne Gore ostaje van društvenih i privrednih tokova, što usporava njen put ka demokratizaciji i članstvu u EU i umanjuje šanse za postizanje održivog razvoja. Nacionalna strategija rodne ravnopravnosti 2021 - 2025 je četvrti po redu strateški dokument kojim se namjerava uspostaviti bolji okvir za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori… Kao centralni problem u ovoj oblasti prepoznat je nizak nivo rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori, pa je u skladu sa tim, definisan i glavni strateški cilj - podići nivo rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori do 2025.

Dodatno za pravosuđe koje aportofirate: Evropska unija i Savjet Evrope su posvećeni unaprjeđenju rodne ravnopravnosti u pravosuđu. Rodna ravnopravnost je u središtu Strategije o rodnoj ravnopravnosti 2020 – 2025 i predstavlja jedan od šest ciljeva Strategije Savjeta Evrope za rodnu ravnopravnost 2018 – 2023. Takođe je ukorijenjena i u dokumentu Osnaživanje žena u spoljnim akcijama Evropske unije (GAPIII) i u Akcionom planu Savjeta Evrope o jačanju nezavisnosti i nepristrasnosti pravosuđa.

Važan zadatak ove vlade je mir, pa piše:

Mir. Temelj stabilnosti i razvoja je saradnja, povezivanje i očuvanje mira.

Mogli su se navesti zadaci koje nam je Evropa jasno uspostavila: suočavanje sa prošlošću (utvrđivanje odgovornosti, sudski procesi, reparacije, obrazovni sistem, obilježavanje) i obaveza sprovođenja UN Rezolucije 1325 - žene, mir, bezbjednost.

Možda vjerujete da se mir, ravnopravnost može postići izbjegavanjem uspostavljanja rodne ravnopravnosti i bez sprovođenja procesa suočavanja sa prošlošću devedesetih, ali ne mogu, to podrazumijevaju „savremene politike“ ma što to značilo u vašem sporazumu.

Posvećenost politikama jednakosti kako kažete, ako mislite na rodnu ravnopravnost, pokazali ste procesom koji ste vodili do trenutka potpisivanja ovog Sporazuma: potpunim izostankom žena.

Dosadašnje proživljeno iskustvo sa potpisvanje sporazuma od strane političara (a mnogi su isti) u Crnoj Gori ne uliva povjerenje. Sudeći po tome i odnosu prema ženama i ovog puta sjutrašnjica je predvidiljiva.

Ljupka Kovačević, Ervina Dabižinović, aktivistkinje ANIME

Potresno je živjeti u zemlji u kojoj su na prvoj liniji borbe i isključenja djeca. Prisustvujemo tome ovih dana u CG, u sjenci svjetske tragedije ljudskosti koja i nama prijeti, a simptomi su već tu. Prisustvujemo oduzimanju prava djetetu (pretpostavljam sa problemom u ponašanju) na socijalizaciju, psihološki i obrazovni razvoj od strane roditelja koji štite svoju „dobru i bezgrešnu djecu“ od uticaja „napasnika“. Organizovali su protest, okupili se u zlokobnu zajednicu koja se okomila na pravo djeteta izlažući ga dodatnoj traumi i patnji. Opasan simptom neljudskosti. I nije to prvi put da se simptom pojavi. Naspram roditelja je stajala drugačija moć, ne dijete i njegovi roditelji, nego Ministarstvo obrazovanja. Za tu priliku, naspram te moći, roditelji u Crnoj Gori nisu stali nego su instrumentalizovali i zloupotrebili vlastitu djecu kako bi izdejstvovali Školu. Oni su ostali po strani štiteći vlastitu poziciju i privilegije. Oni se nisu usudili i djeca su dobila. A zašto u najnovijem slučaju nisu pustili djecu?

Ovi znaci neosviještenosti roditelja u Crnoj Gori su opasni i ukazuju na devijacije koje se ne ogledaju samo u navedenim javnim manifestacijama, ogledaju se i u suptilnijim simptomima patološke odgovornosti, tako da su u crnogorskim obrazovnim institucijama uobičajene situacije: roditelji biraju cjene, biraju nastavno osoblje, biraju škole, biraju drugove i drugarice svojoj djeci, ogovaraju na društvenim mrežama, šire mržnju, odlučuju da će bojkotom nastave izvršiti uticaj na organe škole ili bilo koga, ne pitaju – ko sam ja? Ko je moje dijete? Šta znam o mom i drugoj djeci a da ne krijem ono negativno mog i uveličavam ono negativno drugog? Kako je do toga došlo? Što ustvari meni ne odgovara u ovom društvu?

Teško je i opasno ovakvo roditeljstvo u društvu Crne Gore, koje nema viziju obrazovnog sistema i koje podržava sve neregularnosti između ljudi u tom procesu (djece, roditelja, nastavnika, uprava, stručnjaka, itd) a sve pod formom kontrole i zaštite jednih od drugih. Opasno je stvarati i podržavati situaciju linča od strane roditelja kojom se prijeti a koja dodatno stigmatizuje i uništava pravo učenika na obrazovanje i učešće u vaspitnom procesu.

Međutim, u ovom aktu protiv djeteta isključujemo sistem jer društvo mora biti korektor naopakog sistema. Roditelji trebaju poštovati svoje roditeljstvo i prije svega znati vlastitu odgovornost odrasle osobe naspram djeteta. Osuđujemmo svakog roditelja koji je učestvovao u ovim dešavanjima na bilo način zbog iskazane neljudskosti; osuđujemo i one roditelje koji se nisu pobunili zbog vlastitog komfora i solidarnosti sa nasilnicima; osuđujemo sve nas koji smo svojim ponašanjem a najčešće ćutanjem sveli crnogorsko čojstvo na ukidanje podrške djetetu u nevolji. Mislimo na ovo dijete i na mnogo druge djece koji su zbog neprilagođenosti, uznemiravanja drugih osuđeni na socijalnu, psihološku i emocionalnu smrt zbog naši nerazriješenih trauma iz vlastitih porodica.

Potvrda ovih tvrdnji nalazi se u psihološkoj nauci koju ovaj sistem namjerno instrumentalizuje, obesmišljava oduzimajući elementarno povjerenje u psihološka znanja i stručnjake/kinje.

Istina je da ako u Podgorici ne postoji školski kolektiv koji je konsenzusom i bezuslovno u stanju da podrži ovo dijete, prihvati ga u svoju zajednicu, vrati mu povjerenje u ljude i sigurnost nema nade za ovo društvo. Bezdušnost je zagarantovana a kriteriji isključenja će biti fleksibilni od boje kože do kome se bogu moliš.

Ako ne saosjećate sa ženom i ne razumijete stanje u kom se nalazi kada mora javno da iznosi podatke o svom djetetu, da bespomoćno izlaže sebe i dijete sudu javnosti onda smo prihvatili neminovnost zla.

Ljubomirka Kovačević i Ervina Dabižinović, aktivistkinje i psihološkinje ANIME