Saopštenje povodom pretnji upućenih aktivistkinjama Impulsa,

nakon fotografije sa zastavom duginih boja

Tokom šestog Festivala ženskog prijateljstva u organizaciji Udruženja građana Impuls iz Tutina, došlo je do ugrožavanja bezbednosti učesnica Festivala, kao i do ozbiljnog narušavanja njihovih ljudskih prava.

Naime, za drugi dan Festivala, 3 avgust 2019. planiran je aktivnosti javni performans protiv nasilja nad ženama. Kao i prethodnih godina performans je uredno prijavljen policiji, a organi-zatorke su obavile sve neophodne logističke pripreme kako bi planirana akcija protekla u naj-boljem redu. Međutim, ranije istog dana, došlo je do organizovane kampanje na društvenim mrežama koja je ugrozila bezbednost učesnica akcije. Prema saznanjima organizatorki, aktivisti nekoliko političkih partija, kao i verski aktivsti želeli su da koordinisanom akcijom spreče održavanje performansa protiv nasilja nad ženama, koji je u javnosti okarakterisan kao „gej parada u Tutinu“. Do ovakvog tumačenje organizatori hajke na Festival ženskog prijateljstva, došli su izjednačavanjem mirovne zastave i zastave LGBT pokreta. Obe zastave su duginih boja, ali je na mirovnoj ispisana reč Peace što znači Mir. Upravo takvu zastavu na jednoj od fotografija sa prošlogodišnjeg performansa drži predsednica UG Impuls, Dženeta Agović, dok se pored nje nalaze još dve aktivistkinje. Ova fotografija je preuzeta sa Fejsbuk strane Impulsa i podeljena na društvenim mrežama uz komentare: U ime svih Tutinaca se ograđujem od ovih bestidnica i proklinjem što nam sramotu o vrat okačiše, Dopuštamo ovu sramotu, Alah da sačuva samo, Ne u mom gradu, Tutinom krv će liti gej parade neće biti i drugi. Performans je uprkos pretnjama održan uz evidentno pristustvo policije. Nakon završenog peformansa primećeno je da jedan od posmatrača prati i snima kamerom učesnice Festivala nazivajući ih bestidnicama. Aktivistkinja Impulsa upozorila je o tome policiju, ali je uprkos tome snimak objavljen na društvenim mrežama. Istim povodom, vlasnik restorana Ras na Pazarištu (nedaleko od Novog Pazara) zabranio je učesnicama Festivala da dođu na unapred ugovorenu večeru rečima da je „LGBT osobama zabranjen pristup u restoran Ras“.

Organizatorke i učesnice Festivala ženskog prijateljstva ovakve napade vide kao flagrantno kršenje Ustava i zakona Republike Srbije, ali i kao još jednu akciju zastrašivanja aktiviskinja za ljudska prava u Srbiji. Od nadležnih institucija, posebno od Odeljenja za visokotehnološki kriminal, očekujemo da će preuzeti sve neophodne mere kako bi se inicijatori pretnji identifikovali i procesuirali shodno postojećim zakonima.

U Tutinu, 05. avgust 2019.

Ovaj dopis je poslat sledećim državnim institucijama:

Kabinetu predsedniku Republike Srbije

Kabinetu predsednice Vlade Republike Srbije

Predsednici Skupštine Srbije

Kabinetu ministra unutrašnjih poslova

Zaštitniku građana

Poverenici za zaštitu ravnopravnosti

Misija OESCE u Srbiji

Specijalnom izvestiocu Ujedinjenih nacija za zaštitu braniteljki ljudskih prava

Festivalu su prisustvovale Ervina i Vanja iz Anime. Festival ženskog prijateljstva se održava već šesta godina u organizaciji Udruženja građana Impuls iz Tutina.

Iz Izvještaja : 

Festival je počeo sa iskustvima festivala u okruženju i namjeni festivala. U tutinu je tog dana bilo nevrijeme koje je uzrokovalo nestanak električne struje tako da su najavljene sesije prebačene za drugi dan. Ipak je održano veče sa Biljanom Kosmoginom, slobodnom kvir umjetnicom i performerkom.

Narednog dana smo počele spajanjem dva panela kako bi smo stigle sve. Paneli „Pamtimo hrabri otpor žena“ i „Pobuna je ženska, feministička borba je za sve“. Nakon ovog panela bilo je predstavljanje  knjige „Kritika patrijarhalnog uma“ španske autorke  Selije Amoros. Teme ostalih panela su bile zeleno sestrinstvo: eko-etika feminističke brige; dvije radionice : U hramoniji sa sobom i drugima; i radionica opuštanja . Nakon toga smo imale predstavu Zajedno za dostojnstven rad“ u izvođenju ženske grupe ROSA. U 19 i 15 smo izašle u protestnu šetnju i stajanje. 

Zadnjeg dana je bilo predstavljanje Feminističke čitanke, Nove borbe nove tehnologije, Medijska pismenost.

autorka:Ervina Dabižinović

Taj besprekorni šešir engleske kraljice viđen jednog julskog dana u Crnoj Gori. Bojom, kvalitetom tkanine i izgledom. Čudesan u čudesno vrućem julskom danu koji prijeti sunčanicom. Možemo postaviti sebi pitanje da li je to zaista taj šešir ili je halucinacija izazvana sunčanicom. Međutim, realnost se svakako potrudila da nam izbije iz glave halucinantna dejstva sunčanih zraka i da podsjeti da je sve moguće u ovoj zemlji. Baš kao lajt motiv književnog teksta njegova nepodnošljiva lakoća prisutnosti u toj našoj zapuštenosti i suvišnosti, spoljnje i unutrašnje realnosti u Crnoj Gori, nas obavezuje da promislimo o tim dijametralnim suprotnostima u našim percepcijama. Sve pod tim engleskim šeširom je jedna dugo održavana priča, a ono u čemu većina žive sadrži cenzuru i autocenzuru, nemoć, potiskivanje, negiranje i saučesnički čin u drami gdje je budnost državnih službenika usavršena do te mjere da nam golootočka budnost izgleda kao dječija igra.

Budnost je ta disciplina koju treba da ima svako i koja nas nikada nesmije napustiti. Opet je na snazi onako glasna, bučna i spremna poput Botinog policajca iz Tri karte za Holivud, i njegovog govora sa uputstvima za život dok ovce bleje. Budnost je uvjek bila najznačajnija osnova svakog režima, to je ona noga koji je pritiskao za vrat. Izbija kao ponornica, povremeno jako vidljiva, sve prisutna u vruće političko vrijeme kojeg na Balkanu imamo na pretek. Najbolje ide uz neutvrđenu krivicu, potkazivanje, robiju rada i prevaspitavanja bande. Usamljeni otok gdje sunce nema gdje da zapadne ali zato kamenja ima napretek i vaspitni je instrument onima koji su budnost kritički ocijenili kao teror i povredu. Udaljeni otok je najbolje mjesta odakle se ne mogu čuti krici sem u ušima onih čiji su se najmiliji našli u toj situaciji. U zadnjem ratu su to bile kuće na udaljenim mjestima. Sve se operacionalizovalo ne bili se smanjili troškovi a uništavanje dovelo do perfekcije. Od tada do danas nije bilo sličnijeg remake budnosti što na našoj press javnoj sceni. A onda se ta budnost snažno poput brzog voza uputila kroz vrijeme sve spajajući današnji politički diskursa u koje se više ne zna što je uzrok a što posledica. Stvaranjem tog zamagljenog stakla sve može proći. Pa tako tržni centri neoliberalnog kapitalizma mogu pod ruku sa zaklinjanjem u Vladimira ili u srednjevjekovno svetoslavlje i nemanjićko koljeno. Baš zbog tih izmaglica i nigdina uzmaklo je sa radara- taj dotični prekrasni šešir koji je nekim čudom pravo iz kraljičinog engleskog plakara kruznim putanjama prešao Lamanš i vrh naših gora brzinom svjetlosti zablistao u sred fuziranja dvije banke. Novac, novac pjevali bi pop izvođači što estradni što vjerski. Šešir je kao krunski svjedok obasjao našu tamu prepunu ubistava za koja nema utvrđenih izvršilaca i nalogodavaca, pustošenja prirodnih resursa i davanja budzašto bjelosvetskim protuvama nekad društvene svojine, vjerske i nacionalne netrpeljivosti, nacionalnih busanja u prsa i zaklinjanja u stoposto krvnih zrnaca, zapjenušanih skupštinskih zasijedanja koji su tako daleko od realanog svijeta, iako tako blizu iza vrata sa kojih se osjeća taj nacionalistički vazduh, ta slika militatnog okusa koji blago zavodljivo mazi te zastave (koje nisu skinuli i sačuvali u podrumima države) ubijene vrućinom i kišom, koja ovog jula zna da prenerazi onako krupna i darovita. Šešir je zasjenio sve to i pokazao baš kao što javni servis servira što probiranije informacije koje oblikuje uređivačka politika pa nam gorki pelim reprezentuje kao plemeniti krin. Iz te uređivačke kuhinje svaki neuspjeh je zapravo uspjeh samo što mi to ne znamo jer vjerujemo sopstvenom umu. Nego bez digresija, smije nam se lice nacionalizma upravo sa tih gajtana na kojima vise te pokidane i uništene zastave nad ulicama, u sred julskog podneva. A poslanici odvojeni, zagrijani u svoje vruće političke besjede, umjesto u sridu, jer je ustav mrtvo slovo na papiru po bilo kom pitanju, raspravljaju o petparačkom bonton kodeksu ponašanja narodnih nam predstavnika. Ne smiju da lažu i da psuju. Sudeći prema Kodeksu oni to ne znaju da ne smiju da rade. Zna li građanin i građanka Cg da je ugled i kredibilitet osnova njihovog prisustva tamo? Vjerujem da znaju. Kao što znaju da je Kodeks kao bilo koji drugi propis kojeg donesu pa ga ne poštuje ni zakonodavna ni izvršna vlast, zapravo propust vaspitača koji ih nisu naučili da odlože svoje potrebe jer postoji nešto važnije od sopstvenih želja koje ne moraju da se zadovolje sada i odmah. Malo se toga naučilo u tim internatima djetinjstva ili vojnim i policijskim. Uniformisano nasilje je prisustvo opšteg nasilja. Njega se nije odrekla ni druga generacija naših doživotnih predstavnika naroda. Druga generacija koja je školu završila po bjelosvjetskim univerzitetima boljim od ovih naših, nije uspjela da se suoči sa posledicama onog što su roditelji učinili. Neslobodu i potčinjenost autoritetu, nije dotaklo obrazovanje. Upravo suprotno sada nas to znanje bjelosvjetski mlati i našoj djeci pokazuje da je jedino za spas pobjeći odavde. Ne odlazi se samo sa sjevera iako je sjever vječiti šlager zaostajanja i siromaštva. Taj bogati jug već davno nije bogat. Stoji devastiran pogrešnim politikama i ličnim koristoljubljem odsanjanih snova predstavnika naroda koji su more gledali sa surih i golih brda. Svašta nam je tog dana pokazao taj šešir. Prebrojao nas je na sposobne i nesposobne. Na one koji su se snašli i one koji nisu. Na one koji znaju kako i one koji se stalno pitaju kako. I možemo u nedogled do nigdine. Od kada političke godine počinju sa januarom izgleda da su u opticaju nalaze omnipotetntni karakteri koji umišljajući da sve mogu da rade i u sve da se miješaju, dobiše politički prostor za razradu. Došli su do toga da imaju knjižicu politike koja valjda najbolje zna što je nacionalni interes a samim tim i ko su oni koji to ne znaju. Ta je politika znala od devedestih do referenduma na čijoj je strani. Tvrde da mi ne znamo tu njihovu „notornu“ svepoznatu pripadnost dok drže šaku na lijevoj strani revera i ustaju na himnu koja je opasna i kažnjenička za one koji na njeno intoniranje ne ustanu. Uspjeli su predstavnici te političke klase u svemu pa i u onom da ih danas njihovi sinovi ne pitaju gdje su bili kada su upriličili rat u Jugoslaviji. Vidimo i zašto. Sinovi danas sjede u parlamentu i u foteljama sa jedankim utiskom da istorija i vrijeme počinju sa njima. Zvjerstva i zločini očeva su temelj njihovog angažmana. Ta ih je situacija odvela na bjelosvjetske škole. Bez velikog napora, bez velikog promišljanja sve kao da su bogom dati.

Moj najsnažniji utisak sveo se u dvije slike. Sliku tog engleskog kraljevskog šešira i praznog prostora između vođe i sljedbenika na saopštavanju rezultata o našoj bezbjednosti. Svi uređeni, ozbiljni srećni i uspješni. Bogati i to bez iznenađenja porodicama i uspjesima članova. Ko drugačije kaže kleveće i laže. Malo ko bi se usudio ispred tog neznanja, arogancije i sile pokrivenog šeširom engleskog suverena, reći bilo što što govori da razumnih ima još. Taj lijepi šešir tog julskog dana, koji govori sve jezike, zapravo je reinkarnacija informacije da je čak i Engleska kraljica čestitala dan državnosti. Izgleda da je kraljica slabo obavještena što pokazuje i to da se njen citizn ovdje javno proziva sumnjiči i krivično goni (a ima zašto). To što engleska kraljica nosi žive boje da bi bila upadljiva, uočena i posebna spram svog položaja, sa jasnim indicijama da ljudi mogli da kažu da su vidjeli englesku kraljicu i zabilježe to u svom sjećanju za buduće naraštaje imalo je sličan ako ne i isti povod tog julskog dana u Podgorici na proslavi sajedinjena dvije banke. Gdje su suvereni tu su i novci. A banke su novčane suverenističke institucije. Krunisane kraljice nose krune i šešire. One nekrunisane, iz bilo kog razloga, umjesto krune nose šešire. Tako to ide sa činjenicama. Kod nas je taj šešir održivo riješenje. Poznat pojam.Ta naša nemoć ispred tog poput šešira engleske kraljice, taj mrak, ta zaturena istina o nama koji smo izgoreli devedesetih koje su počele januarom sa trojicom mladih komunista iz Kumrovačke škole, od kojih je jedan mrtav, drugi je u bijegu sa pizmom da je bolestan od neutvrđene odgovornosti a treći aktivan, vitalan i politički istrošen, moćan. I tako se naša nemoć rva sa avetima devedesetih pred tim šeširom zapadnog kroja na naš palanački način. Prkosi taj šešir svemu. I znanju i zvanju. Prkosi kao nos kojim se probija nebo. Sve ostaje u zamrznutom ODRŽIVOM RIJEŠENJU, u toj korisnoj NEJASNOĆI. Ludilo - kreneš a stigneš nigdje. Pa u krug.

Autorka: Ervina Dabižinović

Neprimjetna među ostalim vijestima prošla je ova: sa statističkim podacima su se pojavila uniformisana lica u Opštini Tivat i mladim ljudima iz osnovne škole predstavili „finim, proaktivnim, i kulturnim“ putem program za služenje vojnog roka, kao mjesto izobilja, budućeg posla koji može da im obezbijedi sigurnu budućnost. Svijetla budućnost se kod moje generacije utirala na drugačiji način. Jedan od tih načina je bio da smo školske časove provodili u kino dvorani kada god bi se o nekom važnom datumu iz istorije snimio jugoslovenski ratni film. Tako bi nam predočili što i kako mi treba da mislim. Viši cilj odbrana zemlje nužno je morao biti predstavljen kroz JNA za koju su nas naučili da je osjećamo kao vojsku naroda, koja taj isti jugoslovesnki narod brani i čuva. Svi su naši očevi bili vojska naroda kroz obavezni vojni rok. Tako sam otplakala svaku bitku koju su filmadžije uspjele da predstave na platnu. Svakog brata čija je sestra morala da mu ostavi grob dok se ona povlačila sa ranjenicima u Bosnu....(uvjek je bilo da su se povčlačili baš tamo) svaki život svaki podignuti mosta u vazduh...i danas kada gledam te filmove vrati mi se doživljaj iz sala u kojoj su kada bi partizani pobjeđivali neprijatelja osnovnoškolci burnim aplauzom pozdravljali filmsku akciju prepuni radosti da je neprijatelju vraćen udarac, istinski i da se mi ne damo u svojoj pravednoj borbi zavesti. Bilo je dovoljno za motivaciju. Tako je nastajala jugoslovenska kultura sjećanja, memorijali bitaka, spomenički kompleksi i posebna estetika arhitekture izgrađena na temi nadvladavanja fašizma. Cilj je bio human da se ne zaboravi antifašistička prošlost naroda i narodnosti i da se ne ponovi. Radio je to socijalizam. Do kraja nije ispalo najbolje jer je vaspitna poruka imala, sem one transparentne i skriveni poruku sa složenim posledicama- projektovani neprijatelj DRUGI koji nije naš. Devedesetih je većina vidjela DRUGE kao odbranu napadnutog. Vojne komande sa političkim vrhovima znali su nešto što mi nismo- da je važno osvojiti sve što se može. Posledice su takve da je neophodno preispitati sve što sam/o naučila/i. Na koncu sve što smo iz tog znanja učili jedni drugima. Izmiče svijesnost i odgovornost. Sistem institucija pokazuje svaki dan da će se još čekati na nju jer je društvo poslušnih sljedbenika prva i polsednja odbrana vlasti. Mada iz moje generacije odrasle ne rock 'n' rollu niko nije izabrao taj poziv. Ali su bili vojni obveznici. Znali su da će kao svršeni maturanti otići na obavezno služenje vojnog roka. Prije nego mi se vojska naroda smučila a sa njom i odbrana zemlje bilo da se pjevalo „Pljuni i zapjevaj moja....“ ...“ko ne sluša pjesmu slušaće oluju“ ili da sam prošla pored kasarni kojih je bilo na sve strane, svaka je otpratila dečka u tu vojsku. Diljem bivše zemlje stizala su pisma duga muškarcima/braniteljima. Vojni rok je nekima pao lakše a nekom teže. Uglavnom mi se nismo bunile. Ukoliko je bilo ožiljaka iz armije niko nije otvarao tu priču. Svi/e smo se trudile da se to zaboravi jer se služenje vojnog roka završilo. Duboko negdje neprepoznata čučala je informacija da je to bio zahtjev države i vlasti ne naroda kojem se pripada. Ne znam ni danas što sam toliko pisala u tim pismima ali mi je bilo jasno da je bilans gubitak jedne godine života, da će faks završiti kasnije, da svi planove ako ih ima moraju da čekaju dok se vojska ne odsluži, da postoje neizrečeni razlozi zašto su se većinom vraćali daleki, nepoznati, grublji... Niko od mojih prijatelja nije rekao da je u vojsci nešto naučio ili da je dobio na disciplini. Svi su pričali o drugarstvu ali o prednostima vremna provedenog u vojsci nikako. U sjećanjima ili traumama postojali su neki podoficiri desetari koji su onako nepismeno i nasilno (čitaj iz čiste zavisti) maltretirali one obrazovanije i senzitivnije tvrdeći da treba u njih utjerati čvrstinu. Čula sam priče o besmislenim zadacima i pogledima uprtim u sjaj i bijedu onih sa višim činovima. Rijetko da se pomenu neki primjer koji ih je nečem onako baš naučio. Ali kod „crveno“ pojedini su dobro zapamtili. Kazne za nepostizanje neophodne čvrstine su bile neljudske ponižavajuće. Govorili su o toj godini na sve načine samo ne na način da su dobili na odgovornosti, poštovanju i integritetu.

Danas, ribari ljudskih duša mešetare u mutnom (miks nesuočene prošlosti posebno vojske i policije i „mirnodopskog“ nasilja i kriminala koji je produžena ruka rata upravo bagažom tih formacija na ovim prostorima) i mogu uz dupuštenje direktora i veličanstven govor predsjednika Opštine da motivišu od 7 do 15. godina djecu pokazujući im statistike koliko je onih koji tvrde da za dobar život treba služe vojni rok..“ o podmlađivanju kadrova „ u zemlji kojoj se to sve slomilo o glavu i koja i danas posrće pod teškim naslijeđem rata devedesetih koji je zametak čuvao baš u tim služenjima vojnih rokova u kojima su se muškarci spremali da budu bez osjećanja dok pucaju u komšije i prijatelje. Ne bi bilo razumno i zrelo pozvati se na nadu da su ta djeca jedva čekala da izađu iz sale ne bi li se putem savremenih tehnologija i društvenih mreža povezala sa sadržajima o kojima mi ni onda a ni danas nemamo pojma, a čine njihovu realnost. Poput nas onda, oni bježe na taj način od informacija da se ratovi ponavljaju. Njihov sajber prostor poput onog našeg ideološkog onda ih neće zaštititi da kada političari nastave ratne igre da budu dovoljno spremni da vojnim komandama pošalju ostav, da traže razloge za „dezertiranje“ iz prislinih mobilizacija i ne dozvole da se ugiraju u projektovana neprijateljstva. To neće uraditi ni njihovi roditelji. Isti koji su se na već pomenute načine vraćali iz JNA.

Obrazac „mi u rovu oni u rovu“, neće srušiti tehnologija jer je stvarnost u kojoj su odrasli zapravo natopljena bolom svih naših/vaših kojeg su sve strane u ratu negirale lažima kako smo se branili. Neće negirati politike osvajanja naših političkih umova i kao mi koji smo mislili kako se fašizam ne može ponoviti jer je Bata Živojinović kao Vlater dobro odigrao svoju ulogu, tako će Rambo biti putokaz 21 vijeka za sva bjelosvjetska ratišta, naftne platforme koje čuvaju kapitalističkim gospodarima, prva generacija onih čije su duše izgorele u balkanskim klanicama. Istinu o našem ratu naći će u rijetkim knjigama ne u obrazovanju jer oni koji njime rukovode imaju svoej planove sa njima. Nedajmo se od svojih prevariti.

Govor visokih vojnih zvaničnika i funkcionera na vlasti ponovio je poruku kako se čuva zadnji metak za sebe u onom imenovanju „fini, kulturni i proaktivni pristup“ i bezbjedna ekonomska sigurnost. Nisu dovoljni samo muškarci (pomanjkava ljudstva) i ženama je kroz onaj fini, proaktivni pristup ponuđeno da ispune svrhom svoj život. Vojni cilj upotpunio je onaj dobro znani patrijarhalni da rađa naciju. E sada će pod firmom rodne ravnopravnosti ona dvostruko učvrstiti svoju vijernost i odanost svojoj naciji ubijajući i mrzeći tuđu djecu. Administracija otvaranjem vojnog kontingenta ženama povećava broja života koji će ili ostati na stratištima ili će se kući vratiti izgubljenih identiteta spreminih da eliminišu sve oko i u sebi. Njihovi bolovi će ubijati na našim ulicama ili će u kućama proizvoditi nasilje jer su prethodno izgoreli kao ljudi. Dok je vojnim političarima pristup svim politikama (rodnoj i onoj obrazovnoj) apsolutno dozvoljen, organizaciji iz civilnog društva koja se zalaže za suočavanje sa prošlošću, tranzicionu pravdu, i kulturu nenasilja nemaju pristup mladima. Umjesto obrazovanja za mir i nenasilje (u sistemu) .„svaki mladi čovjek mora proći instituciju vojske“. I niko nije pisnuo. Ni roditelji ni ostatak starijih od 18. godina. Zašto? Roditelji i ostatak starijih od...su i devedesetih bili stariji od 18. Očevi, djedovi, ujaci....su „oslobađali“ Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Srebrenicu.....To su oni čije su živote zauvjek priomijenili ludi podoficiri, oficiri i generali....vojske naroda koji su im poslušnost predstavljali kao snagu i discilinu u odbrani zemlje. A ko je taj koji smije da kaže na glas da je čast i privilegija biti u vojsci nakon 90 tih...Samo oni koji na nepriznatim zločinima drže prazne demagoške govore (izbjegavajući odgovornsot na svim nivoima) dok lažu o tome kako postavljaju temelj građenja nove zajednice. Grade ih na novim smrtima i bolu i to mora biti jasno. Ovo je korak dalje. Danas zloupotrebljeni ne samo za naše buduće ratove veći za bjelosvjetske kao jaganjci koji moraju da utihnu, jer je ta naivnost neponovljiva i neodbranjiva kada se zločini dogode.

PS- Ovog juna sam putovala kroz Bosnu. Vidna je promjena. Na spomenicima antifašistima iz Drugog svjetskog rata je svježe cvijeće i lijepo su održavani.

Autorka: Ervina Dabižinović

Ljudi bi trebalo da se plaše „službenih istina“. „Službene istine“ su djelo pobjednika koji određuju o čemu će se govoriti a o čemu ćutati. „Službene istine“ nikada nisu opisivale nasilje koje se desilo različitim manjini, ženama...( znaš i sam/a da nastaviš niz). „Službene istine“ znaju da ukažu ko su oni, mi, njihovi, naši, tvoji...Ne libe se da objave samo svoje kosti, nametnu krv kojom su drugi okrvarili ruke, napadnu druge za anatomiju zločina koje su i sami činili, ponižavanje i obezvrijeđivanja ljudskosti, politike sukoba, uzimanjem prava da najbolje znaju što je što i ko je ko, prihvatljivošću osvete u sopstveno ime i prezime... Represija vlasti i „službeničkih istina“ pravljenih po receptu očigledna je u izvorima koji su brisani, devastirani, „krečeni“ zamjenom teza, otimani i prisvajani, bunkerisani, prokazani, paljeni, prećutani, izbrisani zajedno sa kostima koje su spuštali na sve moguće dubine kako ne bi mogle da govore o zvjerstvu i ubijanju. Sve brutalnije od brutalnijeg. Dakle od Druida kojima je ritulano ubijanje zarobljenih bilo obrazac, čije su žrtve ugrađivane u zajednicu, preko stratišta na čijim su kostima i mukama građeni hramovi svih boja, kroz vijekove, zavisno od pobjednika i pobjednikovih istina. Ponirala je samljevna ljudskost. Prvi svjetski rat najbolje je objašnjen u svjedočenjima vojnika koji su sa razvijenim PTSD vraćani kućama da vode svoje lične i porodične ratove. Politika Drugog svjetskog rata je u kontinuitetu ponavljala greške prema čovjeku. U 20 vijeku arsenal mučenja unapređen je ali su obrasci ostali isti. Ljudsko biće mora biti do te mjere obezličeno kako bi dželat mogao da ga kasapi kako god hoće i stigne. Saznali su to mnogi prije Ibrahima Čikića. A mi? Ibrahim Čikić nam je morao vikati u gluho uvo. Ni nakon toga nismo otvorili sve naše gole otoke, logore u kojima su stradali ponajbolji pa nam je svijet ostajao prazan i ne sačuvan. Politika ubijanja od one gasom do one sječivima svih formata opstajala je uprkos svim intervencijama u hinjenim vremenima mirovanja. Milovani smo pendrecima, kandžijama, pakošću, mržnjom, mogućnošću da urade sve što su htijeli i što im se može, prvim komšijama, rodbini, onim koji nisu razumjeli zastavu, naciju, pismo....Pa su ga utjerivali u sve otvore nasiljem. Politika uništavanja ne čeka svoj čas, ona je svuda oko nas. Iz službenih istorija brisani su logori drugog svjetskog rata, brisane su žrtve, zvjerstva na mostovima. Na jednom od takvih je ubijena prva prevoditeljka Njegoševog Gorskog vijenca na francuski jezik, Divna Veković. Nema svjedoka. Nijemi grobovi razbacani na sve strane. Spomenički memorijal doba koje je pretendovalo da sve učini ravnopravnim pretvarao se u teističku baru dok su mumificirani proleteri postajali sveci. A preživjeli proleteri glumci antifašisti.

Rijetki svjedoci i svjedočenja pokazuju sjenku koju ostavlja logor Klos u Albaniji. Poravnali su ga, poravnavši i kosti onih koji su tu ostali, ali i živote živih koji nisu bili utamničeni u njemu. Klos je opstajao u njihovim besanim noćima i ispijenim sedativima jer su nekog ostavili u tom Klosu. U dugom procesu trajanja ove civilizacije samo se smjenjuju logori, zvjerstava, represija. Ništa se o njima ne govori kada se počasne salve oglase. Sa salvom u paketu izbije iz vode i neki golootočki znoj, udarac pesnicom u stomak, bura na kojoj se jedva opstaje ili opstaje da bi se izbjeglo batinanje što po tijelu što po duši, glavi ili vreli katran kojeg su morale da izliju na krov pazivši na sebe i drugu. Mnogo žena iz Crne Gore prošlo je tu liniju od hapšenja do razoružavanja obesmišljavanjem kojeg su zvali revidiranje. Goli otok našeg doba prećutan, jugoslovenska Atlantida pakla i mržnje prema najboljoj generaciji revolucionara ratnika i ratnica koji su od 16-te pa na dalje iznosili sve bitke i gradili zemlju, odćutan je voljom onih koji su kreirali istinu a zvali su se pobjednici. Goli otok ....rezidencija pakla za veliku većinu smjelih, promišljenih i građanskih orijetisanih, različitih. Revolucija je pojela meso svojih najboljih...I nismo zastali. Nismo znali. Svjedočanstva nisu smjela na svjetlo dana. Nismo ni željeli da znamo. Zato je bilo moguće da nam logor u Morinju poravna ljudskost, tu pod nosom. Zato o njemu i danas ćutimo. Ćutanje u dugoj koloni onemogućava odgovornost za budućnost. Uz pomoć službene istine: sabirni centar za zarobljenike koji će biti tretirani po svim pravilima i ratnom pravu. Poput Terezijanštata. Nasmijano lice mrtvaca. Light verzija logora i rata prošla je na svim stranama. Ali oni koji su utamničeni znaju kakve su noći neprespavali i jutra dočekali u grotlu zvjerinjaka. Svjedoci su na grobljima ili u jamama kojima se ne zna strva. Svjedoci su sjenke oko nas kojima nema kraja. Devedesete su se ulogorile, smjelo i lagano. Osmjehuje se novi start. Nismo zaustavili, nismo tražili odgovornost. Nismo se odupirali. Ibrahime zato je bilo moguće da te umjesto sitnog veza Singera bude pendreci, hapse i prebijaju jer se to ovdje najbolje umije i najbolje krije. Da te odvoje od života u mirnodopsko vrijeme i ubace u pojednostavljenu karikaturalnu verziju realnosti svedenu na zatvosrke zidove i zlovolju i zlo zločinaca koji su vjerovali da će zaobići onu da ničija do zore nije gorela. Nekažnjeno. Prošlost izbjegava sud i suđenje. Zato svjedočanstvo, objelodanjivanje besmisla učinjenog koji ima strašne posledice po pojedinca u ličnim dramama i na kolektivnom nivou kada sve poprima oblik proklete avlije, mora na vidjelo. Naspram „službene istine“ stoji svjedočenje svih oni za čiju dušu Danilo Eraković brine kada piše da nigdje mećava ne zavija kao u duši nad kojom se sunce predomislili, jer kad se sunce predomisli ostaje samo tama. Svjedočenje o učinjenom probija sigurnosni sims prošlosti koje vlast kreira da bi nas porazila i kontrolisala. Da bi od nas učinila naše vaše njihove. Sve „službene istine“ u kojima smo kroz generacije prisustvovali ovdje servisirale su devedesete. Sad moja generacija zna da ne smije da roni na dah kroz produciranu istoriju u kojoj na mjestima gdje bi trebale stajati činjenice o zvjerstvima i zločinima naših, imamo već 52% onih ( za koej smo mi odgovorni) koji ne znaju o dps-u ništa do 2006. Društvo Poslušnih Sljedbenika relativizuje i revizionistički izjednačava dželate i žrtve, satire misao i briše tragove zločina, fingira sadašnjost i uništava budućnost. Zato svjedočenje u zemlji koja se spram svih zločina koji su učinili njeni građani nikada nije našla na optuženičkoj klupi kako bi podvukla svoje račune i krenula dalje, gubi mladalačku viziju. Razbježaše se po mjestima gdje je obrazovanje kvalitetnije, nema protekscije preko partijskih knjižica a cijena rada bolja.

Ostaje nama koji smo najodgovorniji da hodamo prema svjetlu na kraju tunela uprkos „službenim istinama“, analizama njihovih dvorskih analitičara koji pokazuju naličje i krpe visokog obrazovanja u korumpiranom odnosu prema realnosti koja se događa na ulicama Podgorice. Uprkos svemu i nama samima.

Autorka: Ervina Dabižinović

Večernja šetnja mi dođe kao zagrljaj osobe koju davno nisam vidjeli. Šetnja mi pokazuje jasan stav da smo se odlučili da poboljšamo sopstveno zdravlja u političkom smislu. Šetnja me povezuje sa svima koje do tada nismo znali da postoje. Sa vilajetom u ulicama gradova na sjeveru i škurom bandom na jugu. Sjenima četinara i sjenima preostalih palmi na Primorju. Šetnja smanjuje moju usamljenost i odustajanje kada dođemo do slijepe ulice da sve nema smisla i da su jaki i da su beskrupulozni i da imaju sve poluge u sistemu. I imaju. Sjećam se korzoa u Kotoru nakon škole. Taj prostor u krugu, kolona u dva pravca u kojem nisi mogao izbjeći pogled i sakriti se. Očekivano viđena, ugledala. Ravnopravno gimnazijski profesori i njihovu učenici/ce. Komšije, poznati i nepoznati koje smo na korzou upoznavali iz blizine ili daljine. Zato ne dam šetnju. Ne dam svoje krugove. Veliki broj ljudi govori i piše važne stvari oko riješenja krize u Crnoj Gori. Pišu i ovako i onako. Mediji podrzavaju jedane drugi druge. Osuđuju, prebaciju. I svi se pitaju, svi imaju svoj stav u odnosu na otpor na ulicama podgorice. Veći broj obesmišljava taj korzo Odupri se. Jutrom dok čitam novine svađam se sa ekranom lap topa ili tv-a. Ti jutarnji razgovori koji počinju od 5 sati u druženju sa autorima i autorkama koje volim da čitam, prekidani su obavezom da napišem tekst koji mi se moguće ni ne piše, projekat od čijih aplikacija mi je već muka, naučni tekst za koji mi treba više od jednog jutra u zemlji gdje je svaka informacija sumnjiva, a referenci malo...Odgovor na pisanje u medijima. Ta jutra povređuju. Tek informacije sa ekrana. Vidi ovaj dan vidi ovo ludilo. Smjenjuju se birokratski jezik onih koji slijepo vjeruju u to da EU ima riješenje u besmislenim skrivalicama kakva je unapređenje monitoringa za „šampione demokratije“ kako to vidi adresa na koju se pozivaju analitičari/ke...Nije problem metod već misao da nam sve zavisi od autoriteta sa strane koji nas zbog svojih planova proziva šamiponom kao mrkvica za Buridanovog magarca.Sve je to slobodna zona za našu tridesetogodišnju okupaciju i otetost. Za našu ludačku košulju. U tih trideset godina dogodilo se mnogo čega što smo već sjutradan ili nakon nekog izvjesnog vremena zaboravljali jer je bilo sam uzas. Sama ne mogu da se od devedesetih do danas sjetim u slikama koji su to sve društveni procesi i prepreke bili pred nama od rata u Jugoslaviji, pokušaja tranzicije, inflacija, blokada, izolacije i sankcija, hapšenja Miloševića, Karadžića ,mladića...bombardovanja....Bili su to izduvni gasovi koji su nas gušili, kojim smo i čijim smo to političkim i ekonomskim „konfetama“ riješenjima bili zasipani. Koje smo sve izduvne gasove evropskih birokrata i naotovskih aviona, morali da udišemo a bili su pomoćna pluća za naše balkanske gladijatore i klanice. Sve naše male zemljice gutaju poniženje i jedu pomije birokratskih apartčika kao velike istine koje nas poražavaju a mi se i dalje pozivamo na unapređene monitornige...Na otpad koji nam se uvaljuje u naše šume i rijeke. Na pijace polovnih automobila dovezenih iz Evrope koje kupujemo. Pogled mi seže na industrijsku zonu Bijelog Polja, Pljevaljski okovratnik izduvnih gasova koji dave ljude, uništenu obalu i potopljene seke gdje sam se kupala, preimenovano i devastirano bokeljsko kulturno blago, pokradeno muzejsko blago, neznaveno uništavanje svega do čega se dotaknu...Najteže podnosim odliv mladosti. Unapredjeni monitoring neće zaustaviti naše balkansko smeće da prožima sve oko nas. Neće ga zaustaviti niko iz Evrope jer naša teritorija (Jugoslavija) postoji kao kontejner evropskog otpada. Zar se to ne vidi sa Lovćena i Durmitora. Udruženo sa našim političkim otpadom (koji je očigledno shvatio stvar), politikama devedesetih koje su proizvele tridesetogodišnji rezim, metod vučićevske političke maskarade u još jednog balkanskog diktatora. Ni našim perjanicama iz CG koji unese badnjak nema premca u ovom komadu koji se izgleda po njihovom libretu ne može završiti bez krvi i prebrojavanja špijuna i izdajnika u sopstvenim redovima. Pripane mi muka u koje su nas sve vilajete uspjeli uvjeriti. Nećemo da se sjećamo vrijednosti i principa koji su nas držali makar toliko da nismo roblje i bez dostojanstva. Nekako smo zaboravili i ostavili ono po čemu smo se prepoznavali. To je najgori neuspjeh našeg vremena. To neće oprati nijedna unapređena monitoring radnja bilo kojeg evropskog šrafa u političkoj utakmici velikih sila koje se bave samo čerečenjem lešine koja je preostala poslije balkanskog rata novije proizvodnje u kojem su oni svakako učestvovali bilo kao poslmtrači ili tumači teritorijalnih pretenzica odakle još mogu uzeti makar busiju u hladnom ratu nerava. Bilo kao precjenjeni službenici demokratije zapadnog tipa sa kojima se ulazi u legalizovanu korupciju sve učeći nas da minglujemo.Bilo kao kolaboracionisti sa našim balkanskim koljačima. Najgori o najgorima nikada neće reći ništa loše. Putuj Evropo...nemoj više misliti na nas... Ako mi nemamo riješenje ove situacije svi anđeli i službenici ove evropske komedije i žandarmerije nam ne mogu pomoći...čak suprotno samo nam odmažu. Učeći nas praznoj retorici i jalovim birokratskim procedurama dok ispuštamo dah u karantinima na aerodromima koji nas označavaju kao ostali. Moji roditelji nisu bili ostali i ostali su tu. To su bila druga vremena, bile su druge vrijednosti... Što da kažem mojoj djeci kojeg sam ja kalibra. Jesam li ih ja gurnula da u Evropi traže stanice znanja...Gurnula nego što! Vjerovala sam da će Valter da odbrani Sarajevo. Na kraju se rečenica s kraja filma pokazala tačnom. Valter je ovaj grad!- izgovara njemački oficir. Možemo li biti mi taj Valter, taj odbranjivi grad! Taj nepokoreni grad! Ta nepokorena misao. Samo se pitam.

Ajde za početak da manje dijelimo lekcije. Ajde da šetamo kao u ljetnje večeri...kroz topli zrak i miris soli. Djelotvono iscjeljuje besudni um. Klik je u sistemu. Tu gdje je problem tu je i riješenje. Šrafovi sistema, prekretnice, pampuri....Blokirati put, presjeći dovod otrovnog gasa...unutar sistema. Promjeniti, misliti nemislivo. Govoriti na glas o svim primjerima uništavanja i užasa koji se nalaze u tim dvorištima sistema...Otkačiti sve ono što smo do sada znali i čega smo se sjećali. Otkačiti uzas. Otkačiti djeljenje lekcija i savjeta i šetati nenasilno zajedno, lagano temeljno. Otkačiti predloge čvrstih ruku koje lupaju u sto. To je filozofija nasilja i sile. Rata i krvi. Ljudi mudri. Blagi i nenasilni zastupaju šetnju. Ja imam povjerenja da slijede mjeru i znaju svaki uzdah i iskru koja ne smije da pali vatru. Oni koji umiju da se osmjehnu na primjedbe, zle jezike, zlu namjeru u medijskim tekstovima, prozivkne i rijaliti od informacija. Prepoznaju da se treba odupreti toj tako traženoj uzasnoj sili u sebi kojom treba udariti o sto da nas život zaboli. Nedajmo se od naših prevariti. Mirno i nenasilno sa nadom u susret. Ima mnogo toga različitog što čini naš nesporni kvalitet. Bolje od onog što nosi značenje istosti, odvojenog samog i udaljenog. Onog osuđujućeg punog mržnje na svakom mjestu od propovjedaonice do mržnje u komentaru na društvenim mrežama. Ovo je prvi put, ovo se mi tek učimo.

Autorka: Ervina Dabižinović

Dok ćute institucije, počele su lekcije javno. Mladi drže čas. Kreće učenje na trgovima za javni prostor i javno dobro. Mladi su uhvatili talas koji su žene davno pokrenule i obezbijedile mjesta sa kojih se čuje glas poniženih, prevarenih, poraženih...pa su pred Skupštinom imali javni čas, projekciju iz revolucije koja je ukazala da dolazi neko novo vrijeme, da se sanja neki bolji svijet, da nam predstoji širenje ljudskosti i regulacija, da je iznjedrila neke dobre metode za otpor. Nenasilan naravno. Dokument koji vraća dostojanstvo. Mladi su rekli da nemaju rezervno vrijeme, koje je generacija njihovih roditelja izgubila nepovratno. Rekli su da tih trideset godina žive sa ugašenim radnicima, sa onima koji su omogućili gubitak privrede i industrije. Sa onima koji su se kasno sjetili da su odgovorni za sadašnjost i budućnost. Rekli su da svijet u kojem žive nije ispunio elemntarne uslove za život i rad. To potvrđuju činjenice da je sve više mladog svijeta koji ide odavde i traži bolji život na drugom mjestu. Pokazuje i siromaštvo a i nezaposlenost. Pokazuju konačno i instituicije koje se u svim izvještajima birokartskim ali izvještajima naših života definišu kao zaorobljene, nefunkcionalne, nepostojeće. Forma za pojedine na platnom spisku u dugoročnom poslu glasanja za apsolutnu vlast. Mladi su pred Skupštinom u nenasilnom otporu. To je ljubav.

Desava se nešto osjetljivo, ljubavno i humano poslednjih mjeseci u Crnoj Gori. Osjećam to u atmosferi i vazduhu. Klatno se pomjerilo pa oni koji su neopozivo branili svoje pozicije sa torbama punim kriminala, opljačkanih novaca, korupcije, pristajanja na zločine, pristajanja na nasilje svakog tipa, ....sada nisu više tako ubjedljivi u svojim apsolutnim „čistim“ rukama, lažima koje lako izgovaraju kao istine, pukim formalizmom dok se brane da to nije njihova stvar, nepravdama koje su kao snažne planinske rijeke poplavile sve naše ulice i domove...Jer se desila ta kap koja je prelila, raspukla taj betonirani hinjeni mir. Ušli smo u taj dugo branjeni prostor koji je izazovao beskrajnu nemoć. „Sađenje luka“ disciplina koja nam je sugerisana kao oni programi za vožnju bagera visoko obrazovanim korisnicima Biroa rada par godina prije izrodila je iskru kreativnosti. Izletjelo je na ulicu kao jato ptica: Fukar/luk, bez/obraza/luk, kukavič/luk...sa tim i svaki luk koji vonja tjera na otklon, otpor....Nešto se pomaklo, pomjerilo iz tog teškog kamena. Sada se samo čeka da se opet nešto izusti kako bi se mogao otvoriti taj vrtlog osvješćivanja, ta udica koja je uhvatila ribu i ostavila je da se koprca. Konačno je uhvaćena javno izgovorena riječ koja nas duboko ponižava, obesmišljava i povređuje. Konačno su mreže postavljene. Da čujemo ko će sada prvi da sa dronske visine izgovori...Kao kada pukne pa se strane pomjere i zaustave u nekoj tački i verifikuju nesklad koji je nastao. Praznina u tom neskladu, koju nikako da popune, samo se širi. Sada su javno nezaštićeni, sada su javno ogoljeni. I luk naš nasušni može da uđe u naše zastave. Konačno imamo naš suzavac ekološki i nenasilan. Dovoljno da revolucija naše svijesti nastavi da po mirisu i ukusu slijedi ispravan put. Što mogu biti protesti Odupri se. Po meni laboratorija građanskog aktivizma, nenasilnih akcija, kulturnih događaja, projekcija filmova, radionice, tribine, javni časovi, javnih čitanja pred našim institucijama poput onih na agorama. Stajanje u masi koja jeste država Crna Gora. Radosti. To je prva i poslednja odbrana od nezadovoljstva i očaja. Izaći na ulicu kao na koncert. Muškarci i žene zajedno. Mladi i stari zajedno. Udahnuti političku misao kao miris. Održati čas iz političke teorije. Bez zapaljivih govora. Bez nacionalnih prsa i zastava, grbova, mapi teritorija. Bez raspaljivanja agresije i režanja, bez impulsa osvajanja svijetlim oružjem kojeg ovdje hoće da u kontinuitetu, ostave na našim leđima kao jedinu prepoznatljivu sliku o nama. Sliku besudne zemlje osuđene da se davi u nepravdi razvlastimo radošću i nepristajanjem na više kolona.

To komponovanje iz nekog udaljenog vremena kojim se želi reći da smo takvi kakvi smo i da ne umijemo da formiramo drugačiju sliku o sebi je naša odgovornost. Ali i zlo manipulacije patrijarhata kojeg čuvamo u programima na kojima počivaju generacije. U vaspitanju i obrazovanju čuči program koji nas već dugo zamara. Kompletna promjena postojećih obrazovnih sadržaja i institucija je naš strateši cilj. To je više od izbora i političkih programa.

Selektivna, planirana disciplina koja „objašnjava“ materijalne činjenice o nama, akoju u crnoj Gori kao da svi para i profesionalno trvde da dobro znanju je oduvjek bila u rukama onih koji su imali moć da počnu velikim slovom i stave tačku kada sami žele. Istorija je kompozicija onih koji imaju moć. U nju stanu samo oni koji pobjednicima konveniraju. A da je stanje tako vidimo svaki dan u brojnim stručnjacima koji zarad nečije boje crtaju po našim životima granice, teritorije, nacije i krv. Tvrde da su nas očuvali i da nas čuvaju u tradiciji i nacionalnim programima za razvoj kulture. Kao da se čitava dva vijeka ovdje poput onih klisurina nije pomjerilo. Samo smo mi bili naivni. U klisurinama kulture ostali su konzervirani nacionalni i vjerski identiteti. Raspaljeni devedesetim i danas nam za vrat skaču. Nacionalizam i etnicizam i vjerski ekstremizam su smišljeni da bi nas držali u više torova i naoružavali mržnjom i iskopavanjem kostiju. Oduzimamo našoj djeci mogućnost da žive kao normalan svijet. Ti nas izbori ostavljaju usamljenim, krvavim, ubistvenim, nekažnjivim. Suočavanje sa odgovornošću u nekim rupama gdje i tako korodirana ljudskost mora da bude osuđena a ima mogućnost da kazni samu sebe je jedini način da ovaj prostor oslobodimo paleži i zločina koji su u ime etnije i naciona urađeni u naše ime. Dakle, kulturnom revolucijom i osvješćivanjem o drugom je dobrodošla stvarnost. U njoj mogu sposobni i legitimni postavljati osnove za jednu drugačiju realnost. Otpor nacionalizmu i nategnutom biću. Ne razoružavamo se da bi oni došli na vlast. Ne zastupamo ambiciozne političare koji su trideset godina u potrazi za političkim riješenjem. I konstantno u pokušaju jer se drže nacionalističkog mraka i vlastite pohlepe. Voda ipak nešto nosi.

Kritička misao i radost su snaga otpora i promjene. To su prve lekicije u nečem što bi moralo biti kulturna revolucija ako želimo savladati pulsije krvi i tla, razaranja i rata međusobom. Vratite sve nacionalne i vjerske kerove u lance. To jednoumlje nam je „na nos počelo skakati“. Zbog njega i partijskog zapošljavanja nam je sadašnjost tako puka i sirotinjska a mladost bježi odavde. Program promjene sadrži: nenasilno, nenacionalno, nevjerski, nepopulistički... Ne daj se Građanska.

Autorka:Ervina Dabižinović

Kreće još jedna godina, kako na ovom javnom mjestu pišem Kontra/per/cepciju. Početak je bio 2008.godine. Mali jubilej nije da nije. Ako sumiram kroz tekstove, riječ koja se ponavlja i provlači sve ove godine je RAT. Nije da nije jugoslovenski obezglavio sve moje planove. I ne samo moje već mnogima. Broje se prekinuta nadanja, želje ambicije, mogućnosti...

Za početak zvuk kojeg čujem od kada smo ušli u novo ljeto je zvuk petardi, bacanja i pucanja. Pogled s prozora daje sliku u kontinuitetu: očevi koji svoju djecu uče da bacaju petarde. Djeca se igraju bacanja petardi, dok očevi oživljavaju tu infantilnu radost koju su osjećali dok su sami bacali petarde. Ne znam da li je mnoge muškarce sa ovih prostora ista takva radost nosila dok su u jugoslovenskim ratovima bacali bombe i pucali iz kalašnjikova. Meni nekako liči baš liči. Petarde i danas neprimjereno pozivaju na slavljenje praznika vjerujućih koji se inače definiše kao praznik mira i ljubavi. Petarde i gađanje u javne prostore, privatnu imovinu i uznemiravanje živih bića koja dijele ovaj vazduh sa nama ali i onih koji ih redovno hrane uprkos nemanju sredstava i zime koja ledi ranim jutro, gađaju u ljubav i mir.

Prve medijske slike u novoj godini su u kontinuitetu jačanje veze između vjerskog i političkog identiteta tako da mi kao da ne izlazimo već dugo iz ratnih godina. Ovog januara okupljaju se po nacionalnom i vjerskom iskustvu političari koji inače tvrde da im je do mira i tolerancije. Grupa u kojoj su pojedini na vlasti a pojedini opozicija u drugim državama a koje u ovom slučaju vezuje nacionalno jedinstvo i to ne samo preko želja i čestitiki i unošenja drveta slavlja, već i političkih planovi i saglasja, ignoriše što se na ulicama gradova odakle dolaze organizuju protesti, upravo protiv vlasti. Djeluje gotovo cinično da se na jednom mjestu nalaze opozicionari iz Crne Gore koji tvrde da političkim akcijama i protestima mogu da dođu do vlasti i oni koji sa njima sjede i koji protesete u svojim sredinama, bilo socijalne ili političke ili one koji traže pravdu za ubijene, guše, spriječavaju, pljuvaju i konačno hapse kritičare koji ukazuju na nedjela vlasti. Moram priznati da vjerski i nacionalni okvir može nemoguće da učini mogućim mora biti da je u tome njegova velika magijska noć i moć. Ulicama se slivaju nezadovoljni (bilo čim da su nezadovoljni) i nije dobro da se izjednačavaju sve teme protesta i sve metode akcije koje preduzimaju protestanti međutim vidljivo se ljudi pojavljuju na ulicama i daju mogućnost svima da se rasplaše. U Banja Luci (čiji član predsjedništva BIH sjedi danas na prazničkom ručku ili doručku) hapse one koji su podijelili tugu i očaj sa porodicom Dragičević. Stvara se atmosfera kako bi se zaustavio narod koji više ne može da trpi gubitak budućnosti i zakon sile jedne političke klike koji uništava kao soda kauštika budućnost naše djece. U Beogradu protesti na koju god temu da se dešavaju očigledno uznemiravaju predsjednika dok njegovi posilni na svim televizijama lamentiraju njegovoj sposobnosti da ubijedi sve oko sebe da je spasitelj dok igra na dobro poznatu kartu još od Miloša Obrenovića. Ostali još miruju i mudruju mada sve političke analize ukuazuju da će ovo biti teška godina za region. U svakom slučaju ništa novo kao ni prethodne koje smo ispratili a nisu se izdigle iznad devedesetih.

Ali je odveć zanimljivo ipak gledati u svom dvorištu kako na istom mjestu opozicionari iz Crne Gore koji svom narodu nude priču o slobodi i pravdi ispijaju čaše zdravice sa vlastodršcima iz Beograda i Banja Luke koji progone vlastite ljude i misao koja im pokazuje da nije sve onako kako žele predstaviti. Što oni niude tim slikama. Treba li da mjerimo demokratske kapacitete u bigrafijama ili da se odmah saglasimo da je ono što vidimo zapravo cijela činjenica. Diktatura u programu kako god i čiji god da je malj vlasti. Kao da nema svjetla na vidiku u političkoj planci nasušnoj.

Teško da će neko iole obrazovaniji htjeti da se okrene na one koji nam pokazuju čemu bi trebalo da se nadamo. Odavno je već poznato da kakva nam je vlast od devedesetih tako nam je i opozicija iz devedesetih, nije promjenila stranu ni boju. Veći dio njih je i dalje u boju. Najmanje što se može reći da se radi o političkom nemoralu. Pravdali ga svetinjama još crnje izgleda.

Pozicija na Cetinju proslavlja datum koji jedni tumače kao ustanak dok drugi o tome misle da je nevolja. Niko ne pominje glas stručnjaka koji je uperio prst u događaj da je iz nacionalnih institucija nestalo kulturno blago kao da ga je rat uništio. Niko takve ne pita što su ti događaji kolektivnog pamćenja. Niko takve ne pita što se daju razapeti zarad istine? Čak ni oni koji tvrde da vjeruju koji u kolonama planduju o religijskim praznicima trošeći zajedničke resurse, ni oni koji zasipaju porukama na kojima su dvije riječi mir i zdravlje ne zapitaše se kako to da ostajem neosjetljiv/a na to što su razapeli po kozna koji put glasnika koji nam govori istinu koja nema se ne sviđa. Istina u jutro božićnjeg ustanka teško se probija iza kamarile političara koji se utrkuju ko će više i jače opstajati na ...

Kraj 2018 obilježila je opozicija koja je blistvo najavlila mrak jednako taman i mračan kao i ovaj pozicioni. Rat na svim nivoima i svim sredstvima je u punom jeku. Od ulice do skupštine. Potezi koji se povlače često teško da izađu iz svakodnevne političke palanke. Sujete na pretek uz neznanje koje je sve vidljivije. Naravno drugim sredstvima prije nego se dovate svijetlog oružja. Za sada im ide od ruke da to rade na simboličkom nivou pa se bore, ratuju, gađaju, okupiraju, oslobađaju... Čineći veliki dio nas potpuno neosjetljivim za realnost oko sebe. Svi imaju svoje tabore i svoje kako tvrde istine. Svoje kulise i svoje male izbe u kojima plaču i sriču. Sudeći po terminologiji i značenjima koja ti pojmovi imaju ratujemo ratujemo. Iz svih oružja i sa svim raspoloživim sredstvima.

Već prvih dana nove godine pogled na ono što je ostalo nakon stare djeluje pusto i ratno. Do prirode ona je uvjek bogata i sadržajna pa ako ništa ostaje da pogledamo u nebo i kolorite u prirodi ne bi li se odmorili i pokušali da razumijemo kako se te polarizove stvarnosti koje živimo mogu naći na jednom mjestu. Pa ako se to usput i dogodi pa pogled padne na konglomerat nemogućih opcija makar će biti jasnija poruka da je došlo vrijeme da se ukine ona narodna da šut sa rogatim ne može. Važnije od toga je da uočimo da su nas uhvatili između dvije politriče opcije čiji rezultati u konačnici su isti: sukob, podjele, nedjela, ratovanje, sukobljavanje, gubitak, .....Tako zagledani imamo šansu da odmjerimo i vlastitu odgovornost i učešće u toj igri dvije sukobljene interpretacije realnosti koje kako su najavli političari i ove godine će traži svaka svoj lončić krvi. Mi ćemo i dalje bauljati i naizgled birati.

TREĆI IZBOR MEDENICE – GRUBO KRŠENJE USTAVA

Izborom Vesne Medenice po treći put na funkciju predsjednice Vrhovnog suda, Sudski savjet je grubo prekršio Ustav, koji u članu 124, stav 5 zabranjuje da isto lice više od dva puta bude birano na tu funkciju (”Isto lice može biti birano za predsjednika Vrhovnog suda najviše dva puta”).

Sudski savjet je treći izbor predsjednice Vrhovnog suda učinio bez obrazloženja o razmatranju ustavnosti njene kandidature, poput nekog politbiroa u jednopartijskom sistemu, iako su na neustavnost te kandidature javno i obrazloženo blagovremeno upozorili 11 nevladinih organizacija, profesori prava i drugi istaknuti pravnici iz Crne Gore i regiona.

Ovom odlukom, članice i članovi Sudskog savjeta su jednoglasno stavili van snage Ustav Crne Gore, svjesni da protiv njihove odluke nema pravnog lijeka, jer nije bilo protivkandidata za tu funkciju koji bi imao pravo da ga uloži.

Preostaje samo da saopštimo da je Ustav Crne Gore pogažen, i da upozorimo javnost da je umjesto vladavine prava na snazi vladavina političke moći koja lične interese pretpostavlja opštem interesu. Rezultat je poguban po Crnu Goru, posebno jer dolazi od onih čiji je posao da obezbijede nezavisnost sudstva i jednaku primjenu Ustava i zakona prema svima.

Sudski savjet, koji je prihvatio neustavnu kandidaturu Medenice, a onda je i izabrao, time se definitivno kompromitovao kao marionetsko tijelo, a mjesto predsjednika Vrhovnog suda je uzurpirano. Dodatno je poražavajuće što je kandidatkinju jednoglasno predložila Opšta sjednica Vrhovnog suda bez ikakvog obrazloženja u odnosu na ustavnost kandidature.

Kome još nije jasno, da ponovimo: Ustav je u julu 2013. godine, amandmanima koji su stupili na snagu odmah, zabranio da ista osoba bude birana za predsjednika Vrhovnog suda više od dva puta. Time je usvojio važnu demokratsku tekovinu koja služi ”sprječavanju neprimjerene koncentracije lične moći”, kako je obrazložila Venecijanska komisija. Međutim, ova univerzalna demokratska tekovina neće važiti za one koji žive u Crnoj Gori u vrijeme predsjednikovanja Vesne Medenice, koja će do kraja trećeg mandata koncentrisati čak 17 godina na funkciji i ličnu moć koja bi kod svakog razumnog i objektivnog posmatrača morala da izazove duboku zabrinutost.

Saopštenju prilažemo imena sudija Vrhovnog suda i članova Sudskog savjeta koji su učestvovali u trećem izboru Vesne Medenice za predsjednicu Vrhovnog suda i omogućili kršenje pravnog poretka Crne Gore.

11 nevladinih organizacija:

Akcija za ljudska prava (HRA), Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), advokat Veselin Radulović, pravni zastupnik

Institut alternative (IA), Stevo Muk, predsjednik Upravnog odbora

Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava, advokat Velija Murić, izvršni direktor

ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje, Ervina Dabižinović, koordinatorka