22.novembra 2019. akivistkinje Anime su posjetile Udrugu Hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata grada Dubrovnika sa kojima je uspostavljen odnos preko Zlatka Bagoja koji je bio zatočen u Logoru Morinj i učesnik Animine tribine "Pamtimo" . Aktivisti Udruge su ugostili aktivistkinje i pokazali im sobu u Kulturno- povjesnom muzeju koja je posvećeena stradalima u ratu za Dubrovnik 1991. Pokazali su i Muzej branitelja koji se nalazi na Srđu, brdu iznad Dubrovnika gdje su se vodile nejžešće bitke za odbranu grada.

Posjeta se odvija u sklopu Animinog projekta " U naše ime - Logor Morinj" koji finansira MANS koji ima za cilj pokretanje inicijative za obilježavanje mjesta zločina u Morinju. U Crnoj Gori su za taj zločin pravosnažno su osuđene četiri osobe , neposredni izvršioci, dok su odgovorni za osnivanje takvog logora i za naređivanje u njemu ostali nepoznati i nekažnjeni.  

 Povodom 28. godina od formiranja Logora Morinj ( 3.oktobar 1991) aktivistkinje Anime su organizovale tribinu "Pamtimo" u KC Nikola Đurković u Kotoru. Na tribini se govorilo o značaju kulture sjećanja i tranzicionoj pravdi, o utiscima iz rada na istraživanju znanja i stavova odgovornih u lokalnoj upravi a značaju tribine je doprinijelo svjedočenje Zlatka Bagoja koji je bio zatočen u logoru 72 dana i trpio nezamisivu torturu o kojoj je na tribini svjedočio i o tome kako je on jedini koji je odlučio da dođe u Kotor dok ostali zatočenici zbog preživjelih patnji i straha to ne žele da urade. 

Ova tribina je mogla da da veći doprinos pomirenju da rukovdstvo Kotora, kao i  građanstvo Kotora ima više svijesti o zločinu koji je činjen u naše ime i želje da se taj zločin nikome ne ponovi.

Anima će, kao i svake godine obilježiti 3.oktobar , dan kada je formiran Logor Morinj performansom PAMTIMO na Trgu od oružja i tribinom u KC Nikola Đurković u Kotoru. 

POZIVNICA  ZA JAVNU TRIBINU  “ PAMTIMO LOGOR MORINJ “

                   ANIMA - Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor povodom 28 godina od formiranja Logora Morinj organizuje tribinu  pod nazivom “Pamtimo Logor Morinj” 3.oktobra u 18h u mulitimedijalnoj sali KC “Nikola Đurković” Kotor .

                   U Opštini Kotor, u Morinju je u periodu od 3.oktobra 1991. do 2.jula 1992. bio Sabirni centar za zarobljenike, poznat kao Logor Morinj, u kojem je boravilo 292(320) osoba iz Dubrovačke regije. U sudskom procesu  osudjeni su građani Kotora za  organizovani sistem zlostavljanja zarobljenika. Sudovi Crne Gore su donijeli 154 odluke kojima je dosuđeno  1.485.510 eura finansijske nadoknade oštećenima. Iako su u ovom ratnom zločinu sprovedeni krivični postupci i izvršena reparacija štete žrtvama taj proces nije dovoljan da bi se jedna zajednica oslobodila tereta prošlosti i društvo ozdravilo (iscijelilo).

                 ANIMA kontinuirano godinama podsjeća javnost Kotora na zločin koji se desio na teritoriji opštine. Od maja mjeseca 2019e sprovodi projekat “ U naše ime – Logor Morinj” čiji je cilj  ispitivanje znanja o ovom zločinu, preuzimanje odgovornosti i dostojanstveno obilježavanje mjesta zločina kako bi se istina znala i da se slično ne bi ponovilo. Ovom tribinom želimo da upoznamo javnost sa činjenicama vezanim za ovaj zločin  i rezultatima projekta.

                   Pozivamo Vas da svojim prisustvom date doprinos procesu suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori i razvoju kulture mira u Kotoru.

Aktivistkinje Anime 

 25. septembra u 15 sati  u pres centru hotela Bijela Rada" u Bijelom Polju održana je prezenmtacija knjige "Glas sa pločnika", koju je organizovala Rosnda Peković. 

Na prezentaciji se govorilo o protestima majki i mogućnostima organizovanja ženskog otpora u Crnoj Gori.

Upoznati su lokalni mediji koji su izvještavali o ovom događaju kao i pordal kodex.me na kome se može opširno pročitati o prezentaciji.

Prezentacije knjige u Nikšiću, Podgorici i Bijelom Polju finansijski je podžao Mediteran fond.

25. septembra u 12 sati nastavljena je grupa "Nisi sama" podrške ženama koje su u procesu liječenja od kancerau Bijelom Polju. Grupa se održava jedanput mjesečno kao grupa psihološke podrške. Grupu vodi Ljupka Kovačević

19.septembra je nastavljen rad - radionice,  grupe psihološke podrške ženama koje su u procesu liječenja od kancera. Fokus je usmjeren na osposobljavanje njihove novoformirane NVO Perla . Radionice se odviaju dva puta mjesečno, utorkom od 18 sati u KSM ( KUća slobodne misli).

radionice vodi: Ljupka KOvačević i Ivana Mihović

 14,15,16. septembra 2019. aktivistkinje Anime Verica i Ljupka bile su u posjeti svjedokinjama sa ženskog suda iz BiH , Suvade Selimović ( selo Đulići) i Šahe Hrustić (selo Klisa) opština Zvornik. Sa prostora opštine Zvornik 5000 ljudi je tokom 1992. iseljeno a 1.06.1992. nakon odvajanja od porodica ubijeno 700 muškaraca. Danas su to sela u kojima domaćinstva vode žene. Žene su se vratila iz izbjeglištva sa djecom, obnovile kuće i izškolovale djecu.Danas su to odrasli i odgovorni ljudi od kojih je mali broj ostao na selu. Ogromna je bila borba ovih žena da to ostvare: radile su na zemlji, plele , kukičale, vezle ali  zahvaljujući NVO Anima koju vodi Suvada solidarno dijelile nevolje i radosti i još uvijek se okupljaju, redovno, jedanput sedmično u njihovom prostoru. Bila nam je čast i izuzetno zadovoljstvo da budemo sa njima 15.septembra u 12. sati, da se upoznamo i družimo. Ugostile su nas tako da ćemo o tome pričati danima a još je značajnije što je to njihov uobičajeni ritual , da sve ponešto spreme i da zajedno ručaju. 

veličanstven je otpor, rad i trud ovih žena da uljepšaju svijet u učine ga boljim mjestom. Đulići i Klisa su mjesta koja bi bilo neophodno obići da se razumije destrukcija i razaranje koje napravi rat, naročito rat koji je obilježen nacionalizmom ali i moć žena da obnove i sačuvaju život i radost. Žene koje smo upoznale su sve životno mudre, tople i solidarne. Spremaju se na putovanja jer smatraju da je došlo vrijeme i za njihovo odmaranje i upoznavanje svijeta izvan njihovih sela , a njihova sela su primjer ljepote zajednice.

  Jesenji sastanak Mreže Žena u crnom održan je 12,13,14. septembra 2019. u Vrnjačkoj banji.

Ovaj skup je  je bio posvećen  prvenstveno militarizmu.  Militarizam, militarizacija – alternative- O militarizmu na institucionalnom nivou – vidljivim manifestacijama militarizma; o militarizaciji – procesu prenošenja vojničkih vrednosti na sve sfere života (poslušnost, autoritarnost, kontrola putem straha, proizvodnja neprijatelja, homogenizacija (ideološka, etničko-rasna, seksualna); militarizacija u obrazovnom sistemu; seksistički udar na neposlušne žene (blaćenje i žigosanje ’izdajnica’); ratnohuškačka propaganda u medijima, militarističko-klerikalna propaganda i praksa…

Alternative - demilitarizacija na institucionalnom nivou, demilitarizacija svesti, solidarnost, antimilitarističko-feminističke inicijative..

Na sesijama su govorile aktivistkinje iz regiona( Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora) i aktivistkinje Žena u Crnom iz Španije i Italije, Liza Morgentini kao i aktivistkinja iz Turske.

Teme koje su izlagane i diskutovane:  Militarizam i alternative , predavačica Konća Martin, Militarizacija i demilitarizacija u raznim kontekstima – međunarodni nivo,Militarizacija i demilitarizacija – regionalni nivo,Bauk nezadovoljstva kruži Evropom – Evropa na ulicama”, Na Balkanu vri, Demilitarizacija svesti? O protestnim pokretima u Evropi i šire... (iskustva, uticaj, pouke...), Antimilitaristički feministički otpor – angažovana umetnost .

Bilo je prostora i za predstavljanje knjiga i za poetsko veče – Vavilonia Marine Cvetajeve, za filmove Grupe za video aktivizam , za omaž umrlim drugovima i drugaricama  i za feminističku žurku.

Iz Anime su aktivno učestvovale Verica Mirović i Ljupka Kovačević

Saopštenje povodom pretnji upućenih aktivistkinjama Impulsa,

nakon fotografije sa zastavom duginih boja

Tokom šestog Festivala ženskog prijateljstva u organizaciji Udruženja građana Impuls iz Tutina, došlo je do ugrožavanja bezbednosti učesnica Festivala, kao i do ozbiljnog narušavanja njihovih ljudskih prava.

Naime, za drugi dan Festivala, 3 avgust 2019. planiran je aktivnosti javni performans protiv nasilja nad ženama. Kao i prethodnih godina performans je uredno prijavljen policiji, a organi-zatorke su obavile sve neophodne logističke pripreme kako bi planirana akcija protekla u naj-boljem redu. Međutim, ranije istog dana, došlo je do organizovane kampanje na društvenim mrežama koja je ugrozila bezbednost učesnica akcije. Prema saznanjima organizatorki, aktivisti nekoliko političkih partija, kao i verski aktivsti želeli su da koordinisanom akcijom spreče održavanje performansa protiv nasilja nad ženama, koji je u javnosti okarakterisan kao „gej parada u Tutinu“. Do ovakvog tumačenje organizatori hajke na Festival ženskog prijateljstva, došli su izjednačavanjem mirovne zastave i zastave LGBT pokreta. Obe zastave su duginih boja, ali je na mirovnoj ispisana reč Peace što znači Mir. Upravo takvu zastavu na jednoj od fotografija sa prošlogodišnjeg performansa drži predsednica UG Impuls, Dženeta Agović, dok se pored nje nalaze još dve aktivistkinje. Ova fotografija je preuzeta sa Fejsbuk strane Impulsa i podeljena na društvenim mrežama uz komentare: U ime svih Tutinaca se ograđujem od ovih bestidnica i proklinjem što nam sramotu o vrat okačiše, Dopuštamo ovu sramotu, Alah da sačuva samo, Ne u mom gradu, Tutinom krv će liti gej parade neće biti i drugi. Performans je uprkos pretnjama održan uz evidentno pristustvo policije. Nakon završenog peformansa primećeno je da jedan od posmatrača prati i snima kamerom učesnice Festivala nazivajući ih bestidnicama. Aktivistkinja Impulsa upozorila je o tome policiju, ali je uprkos tome snimak objavljen na društvenim mrežama. Istim povodom, vlasnik restorana Ras na Pazarištu (nedaleko od Novog Pazara) zabranio je učesnicama Festivala da dođu na unapred ugovorenu večeru rečima da je „LGBT osobama zabranjen pristup u restoran Ras“.

Organizatorke i učesnice Festivala ženskog prijateljstva ovakve napade vide kao flagrantno kršenje Ustava i zakona Republike Srbije, ali i kao još jednu akciju zastrašivanja aktiviskinja za ljudska prava u Srbiji. Od nadležnih institucija, posebno od Odeljenja za visokotehnološki kriminal, očekujemo da će preuzeti sve neophodne mere kako bi se inicijatori pretnji identifikovali i procesuirali shodno postojećim zakonima.

U Tutinu, 05. avgust 2019.

Ovaj dopis je poslat sledećim državnim institucijama:

Kabinetu predsedniku Republike Srbije

Kabinetu predsednice Vlade Republike Srbije

Predsednici Skupštine Srbije

Kabinetu ministra unutrašnjih poslova

Zaštitniku građana

Poverenici za zaštitu ravnopravnosti

Misija OESCE u Srbiji

Specijalnom izvestiocu Ujedinjenih nacija za zaštitu braniteljki ljudskih prava

Festivalu su prisustvovale Ervina i Vanja iz Anime. Festival ženskog prijateljstva se održava već šesta godina u organizaciji Udruženja građana Impuls iz Tutina.

Iz Izvještaja : 

Festival je počeo sa iskustvima festivala u okruženju i namjeni festivala. U tutinu je tog dana bilo nevrijeme koje je uzrokovalo nestanak električne struje tako da su najavljene sesije prebačene za drugi dan. Ipak je održano veče sa Biljanom Kosmoginom, slobodnom kvir umjetnicom i performerkom.

Narednog dana smo počele spajanjem dva panela kako bi smo stigle sve. Paneli „Pamtimo hrabri otpor žena“ i „Pobuna je ženska, feministička borba je za sve“. Nakon ovog panela bilo je predstavljanje  knjige „Kritika patrijarhalnog uma“ španske autorke  Selije Amoros. Teme ostalih panela su bile zeleno sestrinstvo: eko-etika feminističke brige; dvije radionice : U hramoniji sa sobom i drugima; i radionica opuštanja . Nakon toga smo imale predstavu Zajedno za dostojnstven rad“ u izvođenju ženske grupe ROSA. U 19 i 15 smo izašle u protestnu šetnju i stajanje. 

Zadnjeg dana je bilo predstavljanje Feminističke čitanke, Nove borbe nove tehnologije, Medijska pismenost.

autorka:Ervina Dabižinović

Taj besprekorni šešir engleske kraljice viđen jednog julskog dana u Crnoj Gori. Bojom, kvalitetom tkanine i izgledom. Čudesan u čudesno vrućem julskom danu koji prijeti sunčanicom. Možemo postaviti sebi pitanje da li je to zaista taj šešir ili je halucinacija izazvana sunčanicom. Međutim, realnost se svakako potrudila da nam izbije iz glave halucinantna dejstva sunčanih zraka i da podsjeti da je sve moguće u ovoj zemlji. Baš kao lajt motiv književnog teksta njegova nepodnošljiva lakoća prisutnosti u toj našoj zapuštenosti i suvišnosti, spoljnje i unutrašnje realnosti u Crnoj Gori, nas obavezuje da promislimo o tim dijametralnim suprotnostima u našim percepcijama. Sve pod tim engleskim šeširom je jedna dugo održavana priča, a ono u čemu većina žive sadrži cenzuru i autocenzuru, nemoć, potiskivanje, negiranje i saučesnički čin u drami gdje je budnost državnih službenika usavršena do te mjere da nam golootočka budnost izgleda kao dječija igra.

Budnost je ta disciplina koju treba da ima svako i koja nas nikada nesmije napustiti. Opet je na snazi onako glasna, bučna i spremna poput Botinog policajca iz Tri karte za Holivud, i njegovog govora sa uputstvima za život dok ovce bleje. Budnost je uvjek bila najznačajnija osnova svakog režima, to je ona noga koji je pritiskao za vrat. Izbija kao ponornica, povremeno jako vidljiva, sve prisutna u vruće političko vrijeme kojeg na Balkanu imamo na pretek. Najbolje ide uz neutvrđenu krivicu, potkazivanje, robiju rada i prevaspitavanja bande. Usamljeni otok gdje sunce nema gdje da zapadne ali zato kamenja ima napretek i vaspitni je instrument onima koji su budnost kritički ocijenili kao teror i povredu. Udaljeni otok je najbolje mjesta odakle se ne mogu čuti krici sem u ušima onih čiji su se najmiliji našli u toj situaciji. U zadnjem ratu su to bile kuće na udaljenim mjestima. Sve se operacionalizovalo ne bili se smanjili troškovi a uništavanje dovelo do perfekcije. Od tada do danas nije bilo sličnijeg remake budnosti što na našoj press javnoj sceni. A onda se ta budnost snažno poput brzog voza uputila kroz vrijeme sve spajajući današnji politički diskursa u koje se više ne zna što je uzrok a što posledica. Stvaranjem tog zamagljenog stakla sve može proći. Pa tako tržni centri neoliberalnog kapitalizma mogu pod ruku sa zaklinjanjem u Vladimira ili u srednjevjekovno svetoslavlje i nemanjićko koljeno. Baš zbog tih izmaglica i nigdina uzmaklo je sa radara- taj dotični prekrasni šešir koji je nekim čudom pravo iz kraljičinog engleskog plakara kruznim putanjama prešao Lamanš i vrh naših gora brzinom svjetlosti zablistao u sred fuziranja dvije banke. Novac, novac pjevali bi pop izvođači što estradni što vjerski. Šešir je kao krunski svjedok obasjao našu tamu prepunu ubistava za koja nema utvrđenih izvršilaca i nalogodavaca, pustošenja prirodnih resursa i davanja budzašto bjelosvetskim protuvama nekad društvene svojine, vjerske i nacionalne netrpeljivosti, nacionalnih busanja u prsa i zaklinjanja u stoposto krvnih zrnaca, zapjenušanih skupštinskih zasijedanja koji su tako daleko od realanog svijeta, iako tako blizu iza vrata sa kojih se osjeća taj nacionalistički vazduh, ta slika militatnog okusa koji blago zavodljivo mazi te zastave (koje nisu skinuli i sačuvali u podrumima države) ubijene vrućinom i kišom, koja ovog jula zna da prenerazi onako krupna i darovita. Šešir je zasjenio sve to i pokazao baš kao što javni servis servira što probiranije informacije koje oblikuje uređivačka politika pa nam gorki pelim reprezentuje kao plemeniti krin. Iz te uređivačke kuhinje svaki neuspjeh je zapravo uspjeh samo što mi to ne znamo jer vjerujemo sopstvenom umu. Nego bez digresija, smije nam se lice nacionalizma upravo sa tih gajtana na kojima vise te pokidane i uništene zastave nad ulicama, u sred julskog podneva. A poslanici odvojeni, zagrijani u svoje vruće političke besjede, umjesto u sridu, jer je ustav mrtvo slovo na papiru po bilo kom pitanju, raspravljaju o petparačkom bonton kodeksu ponašanja narodnih nam predstavnika. Ne smiju da lažu i da psuju. Sudeći prema Kodeksu oni to ne znaju da ne smiju da rade. Zna li građanin i građanka Cg da je ugled i kredibilitet osnova njihovog prisustva tamo? Vjerujem da znaju. Kao što znaju da je Kodeks kao bilo koji drugi propis kojeg donesu pa ga ne poštuje ni zakonodavna ni izvršna vlast, zapravo propust vaspitača koji ih nisu naučili da odlože svoje potrebe jer postoji nešto važnije od sopstvenih želja koje ne moraju da se zadovolje sada i odmah. Malo se toga naučilo u tim internatima djetinjstva ili vojnim i policijskim. Uniformisano nasilje je prisustvo opšteg nasilja. Njega se nije odrekla ni druga generacija naših doživotnih predstavnika naroda. Druga generacija koja je školu završila po bjelosvjetskim univerzitetima boljim od ovih naših, nije uspjela da se suoči sa posledicama onog što su roditelji učinili. Neslobodu i potčinjenost autoritetu, nije dotaklo obrazovanje. Upravo suprotno sada nas to znanje bjelosvjetski mlati i našoj djeci pokazuje da je jedino za spas pobjeći odavde. Ne odlazi se samo sa sjevera iako je sjever vječiti šlager zaostajanja i siromaštva. Taj bogati jug već davno nije bogat. Stoji devastiran pogrešnim politikama i ličnim koristoljubljem odsanjanih snova predstavnika naroda koji su more gledali sa surih i golih brda. Svašta nam je tog dana pokazao taj šešir. Prebrojao nas je na sposobne i nesposobne. Na one koji su se snašli i one koji nisu. Na one koji znaju kako i one koji se stalno pitaju kako. I možemo u nedogled do nigdine. Od kada političke godine počinju sa januarom izgleda da su u opticaju nalaze omnipotetntni karakteri koji umišljajući da sve mogu da rade i u sve da se miješaju, dobiše politički prostor za razradu. Došli su do toga da imaju knjižicu politike koja valjda najbolje zna što je nacionalni interes a samim tim i ko su oni koji to ne znaju. Ta je politika znala od devedestih do referenduma na čijoj je strani. Tvrde da mi ne znamo tu njihovu „notornu“ svepoznatu pripadnost dok drže šaku na lijevoj strani revera i ustaju na himnu koja je opasna i kažnjenička za one koji na njeno intoniranje ne ustanu. Uspjeli su predstavnici te političke klase u svemu pa i u onom da ih danas njihovi sinovi ne pitaju gdje su bili kada su upriličili rat u Jugoslaviji. Vidimo i zašto. Sinovi danas sjede u parlamentu i u foteljama sa jedankim utiskom da istorija i vrijeme počinju sa njima. Zvjerstva i zločini očeva su temelj njihovog angažmana. Ta ih je situacija odvela na bjelosvjetske škole. Bez velikog napora, bez velikog promišljanja sve kao da su bogom dati.

Moj najsnažniji utisak sveo se u dvije slike. Sliku tog engleskog kraljevskog šešira i praznog prostora između vođe i sljedbenika na saopštavanju rezultata o našoj bezbjednosti. Svi uređeni, ozbiljni srećni i uspješni. Bogati i to bez iznenađenja porodicama i uspjesima članova. Ko drugačije kaže kleveće i laže. Malo ko bi se usudio ispred tog neznanja, arogancije i sile pokrivenog šeširom engleskog suverena, reći bilo što što govori da razumnih ima još. Taj lijepi šešir tog julskog dana, koji govori sve jezike, zapravo je reinkarnacija informacije da je čak i Engleska kraljica čestitala dan državnosti. Izgleda da je kraljica slabo obavještena što pokazuje i to da se njen citizn ovdje javno proziva sumnjiči i krivično goni (a ima zašto). To što engleska kraljica nosi žive boje da bi bila upadljiva, uočena i posebna spram svog položaja, sa jasnim indicijama da ljudi mogli da kažu da su vidjeli englesku kraljicu i zabilježe to u svom sjećanju za buduće naraštaje imalo je sličan ako ne i isti povod tog julskog dana u Podgorici na proslavi sajedinjena dvije banke. Gdje su suvereni tu su i novci. A banke su novčane suverenističke institucije. Krunisane kraljice nose krune i šešire. One nekrunisane, iz bilo kog razloga, umjesto krune nose šešire. Tako to ide sa činjenicama. Kod nas je taj šešir održivo riješenje. Poznat pojam.Ta naša nemoć ispred tog poput šešira engleske kraljice, taj mrak, ta zaturena istina o nama koji smo izgoreli devedesetih koje su počele januarom sa trojicom mladih komunista iz Kumrovačke škole, od kojih je jedan mrtav, drugi je u bijegu sa pizmom da je bolestan od neutvrđene odgovornosti a treći aktivan, vitalan i politički istrošen, moćan. I tako se naša nemoć rva sa avetima devedesetih pred tim šeširom zapadnog kroja na naš palanački način. Prkosi taj šešir svemu. I znanju i zvanju. Prkosi kao nos kojim se probija nebo. Sve ostaje u zamrznutom ODRŽIVOM RIJEŠENJU, u toj korisnoj NEJASNOĆI. Ludilo - kreneš a stigneš nigdje. Pa u krug.

Autorka: Ervina Dabižinović

Neprimjetna među ostalim vijestima prošla je ova: sa statističkim podacima su se pojavila uniformisana lica u Opštini Tivat i mladim ljudima iz osnovne škole predstavili „finim, proaktivnim, i kulturnim“ putem program za služenje vojnog roka, kao mjesto izobilja, budućeg posla koji može da im obezbijedi sigurnu budućnost. Svijetla budućnost se kod moje generacije utirala na drugačiji način. Jedan od tih načina je bio da smo školske časove provodili u kino dvorani kada god bi se o nekom važnom datumu iz istorije snimio jugoslovenski ratni film. Tako bi nam predočili što i kako mi treba da mislim. Viši cilj odbrana zemlje nužno je morao biti predstavljen kroz JNA za koju su nas naučili da je osjećamo kao vojsku naroda, koja taj isti jugoslovesnki narod brani i čuva. Svi su naši očevi bili vojska naroda kroz obavezni vojni rok. Tako sam otplakala svaku bitku koju su filmadžije uspjele da predstave na platnu. Svakog brata čija je sestra morala da mu ostavi grob dok se ona povlačila sa ranjenicima u Bosnu....(uvjek je bilo da su se povčlačili baš tamo) svaki život svaki podignuti mosta u vazduh...i danas kada gledam te filmove vrati mi se doživljaj iz sala u kojoj su kada bi partizani pobjeđivali neprijatelja osnovnoškolci burnim aplauzom pozdravljali filmsku akciju prepuni radosti da je neprijatelju vraćen udarac, istinski i da se mi ne damo u svojoj pravednoj borbi zavesti. Bilo je dovoljno za motivaciju. Tako je nastajala jugoslovenska kultura sjećanja, memorijali bitaka, spomenički kompleksi i posebna estetika arhitekture izgrađena na temi nadvladavanja fašizma. Cilj je bio human da se ne zaboravi antifašistička prošlost naroda i narodnosti i da se ne ponovi. Radio je to socijalizam. Do kraja nije ispalo najbolje jer je vaspitna poruka imala, sem one transparentne i skriveni poruku sa složenim posledicama- projektovani neprijatelj DRUGI koji nije naš. Devedesetih je većina vidjela DRUGE kao odbranu napadnutog. Vojne komande sa političkim vrhovima znali su nešto što mi nismo- da je važno osvojiti sve što se može. Posledice su takve da je neophodno preispitati sve što sam/o naučila/i. Na koncu sve što smo iz tog znanja učili jedni drugima. Izmiče svijesnost i odgovornost. Sistem institucija pokazuje svaki dan da će se još čekati na nju jer je društvo poslušnih sljedbenika prva i polsednja odbrana vlasti. Mada iz moje generacije odrasle ne rock 'n' rollu niko nije izabrao taj poziv. Ali su bili vojni obveznici. Znali su da će kao svršeni maturanti otići na obavezno služenje vojnog roka. Prije nego mi se vojska naroda smučila a sa njom i odbrana zemlje bilo da se pjevalo „Pljuni i zapjevaj moja....“ ...“ko ne sluša pjesmu slušaće oluju“ ili da sam prošla pored kasarni kojih je bilo na sve strane, svaka je otpratila dečka u tu vojsku. Diljem bivše zemlje stizala su pisma duga muškarcima/braniteljima. Vojni rok je nekima pao lakše a nekom teže. Uglavnom mi se nismo bunile. Ukoliko je bilo ožiljaka iz armije niko nije otvarao tu priču. Svi/e smo se trudile da se to zaboravi jer se služenje vojnog roka završilo. Duboko negdje neprepoznata čučala je informacija da je to bio zahtjev države i vlasti ne naroda kojem se pripada. Ne znam ni danas što sam toliko pisala u tim pismima ali mi je bilo jasno da je bilans gubitak jedne godine života, da će faks završiti kasnije, da svi planove ako ih ima moraju da čekaju dok se vojska ne odsluži, da postoje neizrečeni razlozi zašto su se većinom vraćali daleki, nepoznati, grublji... Niko od mojih prijatelja nije rekao da je u vojsci nešto naučio ili da je dobio na disciplini. Svi su pričali o drugarstvu ali o prednostima vremna provedenog u vojsci nikako. U sjećanjima ili traumama postojali su neki podoficiri desetari koji su onako nepismeno i nasilno (čitaj iz čiste zavisti) maltretirali one obrazovanije i senzitivnije tvrdeći da treba u njih utjerati čvrstinu. Čula sam priče o besmislenim zadacima i pogledima uprtim u sjaj i bijedu onih sa višim činovima. Rijetko da se pomenu neki primjer koji ih je nečem onako baš naučio. Ali kod „crveno“ pojedini su dobro zapamtili. Kazne za nepostizanje neophodne čvrstine su bile neljudske ponižavajuće. Govorili su o toj godini na sve načine samo ne na način da su dobili na odgovornosti, poštovanju i integritetu.

Danas, ribari ljudskih duša mešetare u mutnom (miks nesuočene prošlosti posebno vojske i policije i „mirnodopskog“ nasilja i kriminala koji je produžena ruka rata upravo bagažom tih formacija na ovim prostorima) i mogu uz dupuštenje direktora i veličanstven govor predsjednika Opštine da motivišu od 7 do 15. godina djecu pokazujući im statistike koliko je onih koji tvrde da za dobar život treba služe vojni rok..“ o podmlađivanju kadrova „ u zemlji kojoj se to sve slomilo o glavu i koja i danas posrće pod teškim naslijeđem rata devedesetih koji je zametak čuvao baš u tim služenjima vojnih rokova u kojima su se muškarci spremali da budu bez osjećanja dok pucaju u komšije i prijatelje. Ne bi bilo razumno i zrelo pozvati se na nadu da su ta djeca jedva čekala da izađu iz sale ne bi li se putem savremenih tehnologija i društvenih mreža povezala sa sadržajima o kojima mi ni onda a ni danas nemamo pojma, a čine njihovu realnost. Poput nas onda, oni bježe na taj način od informacija da se ratovi ponavljaju. Njihov sajber prostor poput onog našeg ideološkog onda ih neće zaštititi da kada političari nastave ratne igre da budu dovoljno spremni da vojnim komandama pošalju ostav, da traže razloge za „dezertiranje“ iz prislinih mobilizacija i ne dozvole da se ugiraju u projektovana neprijateljstva. To neće uraditi ni njihovi roditelji. Isti koji su se na već pomenute načine vraćali iz JNA.

Obrazac „mi u rovu oni u rovu“, neće srušiti tehnologija jer je stvarnost u kojoj su odrasli zapravo natopljena bolom svih naših/vaših kojeg su sve strane u ratu negirale lažima kako smo se branili. Neće negirati politike osvajanja naših političkih umova i kao mi koji smo mislili kako se fašizam ne može ponoviti jer je Bata Živojinović kao Vlater dobro odigrao svoju ulogu, tako će Rambo biti putokaz 21 vijeka za sva bjelosvjetska ratišta, naftne platforme koje čuvaju kapitalističkim gospodarima, prva generacija onih čije su duše izgorele u balkanskim klanicama. Istinu o našem ratu naći će u rijetkim knjigama ne u obrazovanju jer oni koji njime rukovode imaju svoej planove sa njima. Nedajmo se od svojih prevariti.

Govor visokih vojnih zvaničnika i funkcionera na vlasti ponovio je poruku kako se čuva zadnji metak za sebe u onom imenovanju „fini, kulturni i proaktivni pristup“ i bezbjedna ekonomska sigurnost. Nisu dovoljni samo muškarci (pomanjkava ljudstva) i ženama je kroz onaj fini, proaktivni pristup ponuđeno da ispune svrhom svoj život. Vojni cilj upotpunio je onaj dobro znani patrijarhalni da rađa naciju. E sada će pod firmom rodne ravnopravnosti ona dvostruko učvrstiti svoju vijernost i odanost svojoj naciji ubijajući i mrzeći tuđu djecu. Administracija otvaranjem vojnog kontingenta ženama povećava broja života koji će ili ostati na stratištima ili će se kući vratiti izgubljenih identiteta spreminih da eliminišu sve oko i u sebi. Njihovi bolovi će ubijati na našim ulicama ili će u kućama proizvoditi nasilje jer su prethodno izgoreli kao ljudi. Dok je vojnim političarima pristup svim politikama (rodnoj i onoj obrazovnoj) apsolutno dozvoljen, organizaciji iz civilnog društva koja se zalaže za suočavanje sa prošlošću, tranzicionu pravdu, i kulturu nenasilja nemaju pristup mladima. Umjesto obrazovanja za mir i nenasilje (u sistemu) .„svaki mladi čovjek mora proći instituciju vojske“. I niko nije pisnuo. Ni roditelji ni ostatak starijih od 18. godina. Zašto? Roditelji i ostatak starijih od...su i devedesetih bili stariji od 18. Očevi, djedovi, ujaci....su „oslobađali“ Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Srebrenicu.....To su oni čije su živote zauvjek priomijenili ludi podoficiri, oficiri i generali....vojske naroda koji su im poslušnost predstavljali kao snagu i discilinu u odbrani zemlje. A ko je taj koji smije da kaže na glas da je čast i privilegija biti u vojsci nakon 90 tih...Samo oni koji na nepriznatim zločinima drže prazne demagoške govore (izbjegavajući odgovornsot na svim nivoima) dok lažu o tome kako postavljaju temelj građenja nove zajednice. Grade ih na novim smrtima i bolu i to mora biti jasno. Ovo je korak dalje. Danas zloupotrebljeni ne samo za naše buduće ratove veći za bjelosvjetske kao jaganjci koji moraju da utihnu, jer je ta naivnost neponovljiva i neodbranjiva kada se zločini dogode.

PS- Ovog juna sam putovala kroz Bosnu. Vidna je promjena. Na spomenicima antifašistima iz Drugog svjetskog rata je svježe cvijeće i lijepo su održavani.