autorka . Ljupka Kovačević

Bile smo na protestu kao  mirovne aktivistkinje koje zastupaju  ženska ljudska prava, kao drugarice onih koje se bore protiv nepravde od početka tranzicije a najviše da stanemo uz one koje pružaju otpor režimu boreći se za svoje stečeno pravo i na taj način štite Ustav i pravni poredak i sprečavaju dalje samovoljno i manipulantsko ponašanje predstavnika vlasti koji se stavljaju iznad svakog zakona.   Kako smo ranije  sve javno napisle o kontraverzama Zakona o majkama  i o politikantskim namjerama iza toga i pozicije i opozicije koji uporno nastoje isključiti žene iz političkog i javnog prostora.

Navedeno me obavezuje da napišem svoje mišljenje o protestu majki  i upozorim na opasnost koja prijeti da ugrozi mir i naše živote.

Prvo o protestu – bio je to najbolji primjer nenasilne akcije, solidarnosti i podjele odgovornosti sa  ženama koje su učestvovale. Nikada u mojoj aktivističkoj praksi nisam prisustvovala tako velikom  skupu koji je u sebi sadržao toliko patnje, hrabrosti, odlučnosti  i nenasilja (prevazišao je i građanske proteste 2012.).Koordinacioni tim  je odlično saosjećao sa masom i čvrsto „držao konce“ u svojim rukama kako bi cilj protesta bio stalno u fokusu i jasan, brinući o pojedinačnim potrebama i zajedničkom cilju. Bio je to primjer , za nauk , svim izaslanicima međunardonih politika   koji nas hoće učiti demokratiji kroz projekte,  kako se  bolno istorijsko iskustvo potlačenih kanališe u nenasilnu akciju borbe za pravo  i kako   se bijes i suze pretaču u riječi  pjesme i kako se briga o drugima i drugačijim nenametljivo prenosi i kako se isto tako agresivan glas umiruje neodjekom i tišinom.

autorka : Paula Petričević

Žene moraju zarađivati manje, zato što su slabije, manje i manje inteligentne od muškaraca. To je sve.“ - dobrodošli u 8. mart, 2017. godinu u kojoj je sloboda govora hipertrofirala u govor mržnje, a demokratija atrofirala na glas većine"I hleb i mir i ruže!“, negdje u ovo vrijeme stotinjak godina za redom uzvikuju žene po ulicama, remeteći klasni mir, patrijarhalnu idilu i konzumeristički raj, govorima, šaputanjima i oglasima obećan. Obratimo li pažnju na stanje ženskih ljudskih prava u zemlji, regionu i šire, zanimljivo je pratiti način na koji ona, po pravilu, bivaju instrumentalizovana u (dnevno)političke svrhe, i to uglavnom na prilično unison način. 

Veliki igrači istrajavaju na regresivnoj tendenciji, što jeste ozbiljan alarm za sve nas. Početkom godine Trampova administracija je, kao i svaka republikanska od Regana na ovamo, promptno vozdigla iz mrtvih zloglasni Global gag rule, iliti Mexico City Policy kojim je blokirala finansiranje međunarodnih razvojnih programa reproduktivnog zdravlja za žene koji uključuju pristup bezbjednom pobačaju, ugrozivši time najranjivije skupine žena iz zemalja u konfliktu ili tzv. „razvoju“, na što je Norveška odgovorila osnivanjem globalnog fonda za pomoć ženama u stranim zemljama kako bi imale pristup pobačaju, u vrijednosti od nekih 600 miliona dolara, ne bi li kompenzovala nedostajuća sredstva. 

Švedska koja je 2015. lansirala novi koncept feminističke spoljne politike, isporučujući komodifikovan pojam feminizma - savremeno dizajniran proizvod upitnog sadržaja na tržnicu međunarodnih odnosa, ovih je dana ponovo uvela obavezno služenje vojnog roka.

Za to vrijeme majčica Rusija je zastrašujućom većinom u parlamentu (380 od 450 glasova u Dumi) konačno dekriminalizovala porodično nasilje, proglasivši ga prekršajem (a ne više krivičnim djelom), ukoliko se dešava prvi put. „Kada govorimo o porodici, treba da učinimo sve da je ojačamo. Važno je da se ne miješamo“, kazao je predsjednik Dume Vjačeslav Volodin. Dekriminalizacija lakših povreda nanesenih članovima porodice šalje izuzetno opasnu poruku - da su interesi porodice ispred interesa njenih članova i da će porodica biti „ojačana“ upravo na račun najugroženijih, dok će njene interese formulisati, zastupati i braniti njen „ovlašteni zastupnik“, pater familias. 

U nama bližim zemljama - Hrvatskoj, na primjer, ili Mađarskoj, povremeno i u Srbiji i Makedoniji, u zavisnosti od ostalih političko-atmosferskih prilika, na prilično se redovit način pogrijeva debata o pravu na pobačaj i njegovoj eventualnoj kriminalizaciji, nekad mekšim (prigovor savjesti ljekara, omiljena skretnica na privatne klinike) a nekad tvrđim metodama, uz redovitu potporu predstavnika i glasnogovornika dominantnih vjerskih zajednica. U Hrvatskoj je Ustavni sud početkom ovog mjeseca odbacio predlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. To znači da je odbijen zahtjev za zabranu pobačaja, ali je istovremeno pobačaj učinjen teže dostupnim, budući da je Ustavni sud objasnio da ne postoji „ustavno pravo na pobačaj“, te je naložio Saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon zbog formalne neusklađenosti sa Ustavom, prebacivši na Sabor i to da odredi edukativne i preventivne mjere koje bi učinile da prekid trudnoće bude izuzetak, kao i to da Sabor odlučuje o troškovima prekida trudnoće i pravu na prigovor savjesti medicinskog osoblja. 

Nekoliko godina ranije, sjetićemo se, kanadski je premijer Justin Trudeau, predstavljajući svoj „skandalozno“ novi kabinet čiju su polovinu sačinjavale žene, na pitanje konsterniranih novinara kako objašnjava ovu bizarnu činjenicu jednostavno odgovorio: „Jer je 2015. godina“. Dvije godine kasnije u Evropskom parlamentu poljski poslanik Janusz Korwin-Mikke brani rodni platni jaz: „Žene moraju zarađivati manje, zato što su slabije, manje i manje inteligentne od muškaraca. To je sve.“ - dobrodošli u 8. mart, 2017. godinu u kojoj je sloboda govora hipertrofirala u govor mržnje, a demokratija atrofirala na glas većine. Rodni jaz u platama prema Svjetskom ekonomskom forumu neće biti zatvoren do 2186, a pomognu li  mu pregaoci poput poljskog poslanika, sva je prilika - ni tada.

Ideja je jasna - žene su, skupa sa ljudskim pravima koja im po sili zakona, ako već ne razuma, pripadaju, konvertovane u tokene za potkusurivanje „većih“ i „važnijih“ interesa, i jedan su od indikatora pravca kojeg određena vlada uzima. Ako su poslanici našeg i inih parlamenata u međuvremenu zaboravili na čemu počiva „najmanje loš“ oblik vladavine, kako su demokratiji u antici tepali najviđeniji filozofi, izgleda da novi politički subjekt na crnogorskom društvenom horizontu ovo nije izgubio iz vida. Princip da jednom stečena prava ne mogu biti oduzeta ovih dana brane korisnice naknade za majke troje i više djece koje protestuju pred Vladom. Premijer u poslovičnoj oholosti i pokondirenoj, mačističkoj  otuđenosti ne propušta da majke podsjeti na svoju neinformisanost i savršenu nesenzibilisanost na pitanja elementarnih ljudskih, pa tako i ženskih prava. 

Dodatno, protest majki prati i nažalost očekivan izuzetak interesovanja među crnogorskim medijima, nespremnim da prepoznaju važnost događaja. Što god mislili o zakonu na osnovu kojeg su ova prava ostvarile (uglavnom uz odricanje od nekih drugih prava), ona im - ako hoćemo da živimo u državi pravne sigurnosti - ne smiju biti ugrožena ili oduzeta. Solidarnost sa principima ide mimo dopadanja, a podrška temeljnim vrijednostima mimo dijeljenog identiteta. Podršku dugujemo ne majkama, već principu koji ove žene brane na ulici, novisno od toga jesmo li ili ne žene, majke jednog, dvoje ili desetoro djece - preko naših se tijela prebijaju računi nehumanih i neodgovornih politika. Puno je stvari namrtvo pogrešno u vezi sa ovim dešavanjem, njegovom predistorijom, nekim njegovim porukama, stavovima ili estetikom, ali to ne mijenja prirodu samog protesta, ne narušava njegovu opravdanost, niti temeljni uvid feminističke politike - da su naša tijela bila i ostala bojno polje na kome se patrijarhat rve sa slobodom.

Učesnice Marša žena "Ihleba, i mira i ruža" pridruzile su se ženama (majkama se trije i više djece ) koje svakodnevno (i noću) protestvuju od 3.mart ispred Parlamenta Crne Gore. 

Aktivistkinje Anime  zajedno sa učesnicama Konferencije su odlučile da umjesto konferencije budu sa ženama i ustupe ženama koje nisu iz Podgorice smještaj i akomodaciju, što je bilo planirano za učesnice Konferencije. 8 mart 68 mart 2

 

 

" I HLEBA,I MIRA I RUŽA “
  8. mart Međunarodni dan žena 2016.  Podgorica                                  
ANIMA - Centar za žensko i mirovno obrazovanje  i Centar za ženska pravapovodom 8. marta - Međunarodnog dana žena organizuju Marš žena i  IX. Konferenciju žena  u Podgorici. Ovaj dan ćemo obilježiti okupljanjem u Podgorici pod sloganom Ihleba, i mira i ruža 
Nastavljamo sa kontinuitetom osmomartovskih marševa i konferencija kako bi ukazale javnosti na težak položaj žena i afirmisale otpor  sve prisutnijoj marginalizaciji žena i militarizaciji  društva . Afirmišemo žensku solidarnost i antifašizam. Dižemo glas protiv siromaštva, ugnjatavanja , instrumentalizacije žena.
PLAN AKTIVNOSTI 
MARŠ ŽENA
10:30 do 11:00 – okupljanje  u Centru za ženska prava  i priprema marša.
11:30 – krećemo  sa Trga Republike ulicom Slobode, bulevarom Sv Petra Cetinjskog  do Parlamenta
12:00- do 12:30 obraćanje žena  ispred Parlamenta
12:30 do 16:00 – pauza za ručak 
 14: 00 -  žene koje dolaze van Podgorice imaju organizovan ručak i smještaj u hotelu „Ideal“- Avda Međedovića 15.
KONFERENCIJA u hotelu IDEAL
16:00 do 17:30 – Panel diskusija: Reproduktivna prava, Nasilje
Uvodničarke : Maja Raičević, Tea Gorjanc, Fana Delija , facilitira Tatjana Crepulja
pauza
18:00 do 19: 30 Panel diskusija: Bezbjednost, Siromaštvo
Uvodničari/ka – Esad Kočan ,  Vanja Ćalović (ili neko iz MANSa) , Duško Vuković – facilitira Ervina Dabižinović
20:00 –  zajednička večera
21:00 -  Žurka 

Pozivamo Te da svojim  prisustvom  i aktivnim učešćem daš doprinos   javnom djelovanju žena , otporu nasilju nad ženama i izgradnji mira.

Solidarni pozdravi 

protest noc 3Protesti majki sa troje i više djece kojima je ukinuta nadoknada  koja je regulisana zakonom iz jula 2016.( Dopuna zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti član 54 a i član 54 b) u odnosu na koji je Anima imala kritički stav smatrajući ga diskriminatorskim, što on u suštini i jeste. Međutim, politikantska i manipulativna igra vladajućih i opozicionih partija rezultirala je zloupotrebom majki kroz stvaranje zablude o opravdanosti nadoknade u interesu očuvanja nataliteta. Nakon sprovedenih izbora Vlada je kao prvu mjeru štenje smanjila sumu koja je bila zakonom regulisana i umjesto doživotng prava , naknadu definisala kao mjesečna primanja. 

26.i 27. Decembra2016. prije izmjene zakona USSCG  i Radnička partija su organizovale proteste ispred Skupštine. Tokom februara protesti su organizovani u : Nikšiću, Bijelom Polju, Kolašinu, Mojkovcu, Pljevljima, Cetinju ... 16. februara je napravljen veliki protest ispred Parlamenta u Podgorici  na kojem su majke porušile ogradu  prema zgradi Vlade i dva dana tu provela sa jednim zahtjevomda se poštuju odluke zakona po kojemu su one ostvarile doživotno pravo.

 Aktivistkinje Anime su se pridružile.

Od 16.februara do1 3.marta žene su svakog dana protestovale i dolazile iz većine gradova iz Crne Gore. Vladajuće strukture ( Predsjednik države, Parlamenta, Vlade) su se oglušili o njihove zahtjeve i proteste proglasili „instruiranim“ od dijela opozicije (DF). 

protest radnicke partije

  Dvadesetčetiri godine  je  od ratnog zločina  otmice u Štrpcima. 27. februara 1993.  iz voza 671 na relaciji Beograd- Bar srpska oružana formacija je otela 19 civila- 18 Muslimana I jednog Hrvata .  Oteti su  i ubijeni  zbog imena koje je pisalo u njihovim dokumentima. Većina ubijenih su bili iz Prijepolja, Priboja, Beograda i Podgorice. Do današnjeg dana većina njih nije pronađena. Zločinci nisu adekvatno kažnjeni.

Podsjećamo crnogorsku javnost da je za ovaj zločin osuđen Nebojša Ranisavljević u Višem sudu u Bijelom Polju  na  15 godina zatvora, i odslužio je kaznu , nalogodavci i pomagači su ostali nekažnjeni. U Haškom tribunalu osuđen je Milan  Lukić za zločine počinjene u Višegradu na doživotnu robiju. Podsjećamo crnogorsku javnost na odgovornost koju imamo prema žrtvama i njihovim porodicama jer je ovaj zločin učinjen u naše ime.

Mislimo da uprkos obilježavanja i odavanja počasti žrtvama  Crna Gora  nije dovoljo uradila  da se na primjeren način obilježi ovaj događaj i spriječi zaborav. Neophodno je uložito veće napore da se prekinu podjele koje i danas u Crnoj Gori remete mir i kvalitet života.

ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor

Februar, 2017

autorka:Ervina Dabižinović

Ženama su greške neoprostive. Oduvjek. Bilježim to svakodnevno.Ne samo to što im   vjeroispovjedači svaki put zbog misli i vagine stave jaram na grlo i usta, a preki inkvizitorski sud muške mržnje, pale lomače na tijelima i danas, nego se vlaški Veliki vrač uvjek u nedostatku umnijih pitanja, poput raspaljivanja vjerske i nacionalne mržnje, sjeti da opomene umjesto grešne lupeže političare, žene pa nas kombinuje onako kao da neće sa kriminalcima. Čedomorstvo (ozakonjeno) +organizovali criminal. Njemu se to ne dešava slučajno, posebno u eri napada na nivo osvojenih prava žena.Najčešće se poseže za pravom žena  na raspolagnje sopstvenim tjelom i kriminalizuje iz usta vjeroispovjedača. Ozakonjeno “čedomorstvo” kako to reče pomenuti sveštenik, službeno se zove abortus i regularno je pravo žene da odluči s kim i kada i koliko će djece roditi. Doduše nekad bilo neprikosnoveno, a od devedesetih i ove vlasti dokinuto. Stav popa/političara pokazuju nasilnost i samovolju, retrogradnost kojoj odgovara primitivna svijest i nasilje. Glede ovog prava treba uvjek biti jasno gdje je kome  mjesto. Država i vlast se čini nevješta do trenutka kada joj bude odgovaralo da se spetlja vanbračno sa crkvama. Državi i društvu propuštaju, sa namjerom, da građanima/kama obezbjedi savremeno obrazovanje u kojem je predmet seksualno obrazovanje značajan predmet taman koliko i bilo koji drugi, kroz koje bi se saznavalo više o seksualnosti i odgovornosti prema sebi i zajednici, ali i razvijala kritička svijest. Seksualnosti i seksualnom identitetu pripada taman koliko i sadržajima koji uključuju vjerska i nacionalna prava. Ali je lakše i manipulativnije zloupotrebiti javni prostor onima koji galame o nacionalnom i vjerskom narativu. Crnomatijaške koalicije uz partnersku saradanju sa političarima, sa sve većim stepenom osvajanja političke moći i uticaja godinama porobljavaju državne institucije i medije i na sebi svojstven način desekularizuju društvo koje pokazuje koliko je zapravo deklarativno sekularno. Svjedokinje smo kako se na brdovitom Balkanu pravo žena na raspolaganje sopstvenim tijelom devastira i krši na svakom koraku, regionu takođe. Postalo je praksa da se vjerske slobode i prava suprostavljalju ženskim ljudskim pravima. Tako je osvanuo “crni ponedeljak“, kao odgovor na akciju popova i političara, kada su Poljakinje stupile u generalni štrajk zbog pokušaja stavljanja tapije na njihova tijela. Na žalost žena Rusije, Duma je  izglasali suludu odluku o dekriminalizaciji nasilja muškarca nad ženom, uz stupidno pojašnjenje predsjednika Dume koji je još ranije podržao zakon o dekriminalizaciji lakših povreda u porodici, predstavljajući svoj čin: “Važno je da se ne miješamo”. Bravo predsjedniče, mada nemate toliko nježnosti za Siriju.

SAOPŠTENJE

Aktivistkinje ANIME Centra za žensko i mirovno obrazovanje  se performansom 21.01 2017 u 12 sati, pridružuju ženama regiona i svijeta u ŽENSKOM MARŠU PROTIV FAŠIZMA, saglasne  sa idejom  da je naše mjesto na ulici dok nam se svakodnevno  dokidanju  ženska  prava. Ovom akcijom:
PRUŽIMO OTPOR
- desnim politikama mržnje koje jačaju iz dana u dan u svijetu i reguionu, a eliminišu različitost, toleranciju i mir;
- politikama koje projektuju podjele (ideološke, vjerske, nacionalne, socijalne, seksualnne..) kako bi se održavale na vlasti a  javno zagovaraju demokratiju;
- kerikalizaciji, fašizaciji, militarizaciji i  indoktrinaciji;
- devastaciji i zloupotrebi prirodnih i ljudskih  resursa;
Dovedimo svakog dana njihovu politiku i moć u pitanje. Pruzimo otpor  političarima  i crkvenim poglavara koji na našoj nesreći zarađuju  a vjeru pretvaraju u nacionalnu ideologiju.
Pozivamo sve zainteresovane da nam se pridruže u ovoj simboličkoj podršci svjetskom ŽENSKOM MARŠU PROTIV FAŠIZMA  na Trgu od oružja 21. januara 2017 u 12 sati.

Tim ANIMA

 

autorka: Paula Petričević

PN: Nova riječ godine označava stanje društva u kom su činjenice, istina i razum postali deplasirani, sporedni i nemoćni da utiču na donošenje odluka, odnosno na izbor onih koji ih u naše ime donose.

Sa vjerom u sudnji dan moguće je učiniti mnogo, nepodnošljivo mnogo, a svijet u kome živimo doima se na rubu mračnog vrhunca potpune zasićenosti i haotične ispunjenosti samim sobom. Kao i svako drugo masovno okupljanje – javni prevoz, sportska dešavanja, protesti, sprovodi i praznična slavlja postali su očekivan bezbjednosni rizik kojeg garantuje velik broj toplih civilnih tijela sabranih istim povodom. Nova godina, taj „otpadnički praznik“ kako su je nazvali oni koji su preuzeli odgovornost za teroristički napad u noćnom klubu u Istanbulu u kom je bio organizovan doček, donijela je nove mrtve koji se bešćutnom neumoljivošću nastavljaju na nepregledni niz nasilnih smrti, svirepi dijalog beskrajnih odmazdi koji suspenduje razum.

Oslobođeni turobnog tereta zrelosti – odgovornosti, razboritosti, obavezanosti zajedničkom realnošću i činjenicama koje postavlja pred nas, odjednom beslovesno lagani i jednostavni, u svojim paperjastim ružičastim srcima nosimo životinjski kompas koji se upravlja jednim i jedinim sjeverom – strahom, što nas rastjeruje ili okuplja kao željeznu prašinu kad joj se prinese magnet.

Vrujci svjedokinjeOd 16.do 18. decembra u Banji Vrujci je održan regionalni sastanak svjedokinja na kom se razgovaralo o nekoliko značajnih tema za svjedokinje : Da li međunrodni i nacionalni  sudovi zadovoljavaju pravdu? ( Nemanja Stojanović)  o Uporednom pregledu zakonodavstva u vezi sa ratnim zločinom silovanja – po državama bivše Jugoslavije (Nela Pamuković, Milica Kostić, jaadranka Milićević, Mira vilušić) a razgovaralo se i o  Zloupotreba religije u političke svrhe, klerikalizacija cele regije i uticaj na ženska prava.  Druženje , osjećanje bliskosti i povjerenja je dominiralo tokom sastanka.

Vrujci svjedokinjeOd 16.do 18. decembra u Banji Vrujci je održan regionalni sastanak svjedokinja na kom se razgovaralo o nekoliko značajnih tema za svjedokinje : Da li međunrodni i nacionalni  sudovi zadovoljavaju pravdu? ( Nemanja Stojanović)  o Uporednom pregledu zakonodavstva u vezi sa ratnim zločinom silovanja – po državama bivše Jugoslavije (Nela Pamuković, Milica Kostić, jaadranka Milićević, Mira vilušić) a razgovaralo se i o  Zloupotreba religije u političke svrhe, klerikalizacija cele regije i uticaj na ženska prava.  Druženje , osjećanje bliskosti i povjerenja je dominiralo tokom sastanka.

autorka. Ljupka Kovačević

Vojska i prostitucija

Dvadeset pet godina je prošlo od onog decembra kada  je vladajuća politička elita vodila  „rat za mir“  i nakon četvrt vijeka nekažnjivost tog zločina  pokazuje svoje lice kontinuitetom politike koja je prepozbatljiva kroz    kriminal, korupciju i nemoral  i  ideologiju miltarizacije i prostituisanja društva.

Nakon dvadeset pet godina „uspješnog vladanja“ vidljiva je materjalna i duhovna  pohara Crne Gore. Malo im je . Svoj naum vladanja strahom i siromaštvom žele finalizirati pretvarajući ovo što se državom više ne može nazvati u vojni logor na braniku „gospodstvene“ Evrope. Izjavljuju kako crnogorska mladost voli da ratuje i kako im u te svrhe moraju obezbijediti –služenje vojnog roka, jer neznaveni ne mogu obući tuđe uniforme i ginuti za njihove interese. To se zove uspješna politika nakon 25. godina nekažnjivosti zločina koji se zove „rat za Dubrovnik“. Istina, izgubljen je.

Treba obući nove uniforme, treba kupiti novo oružje, treba napraviti vojne poligone  (zna se ko dobija procenat iz te nabavke – onaj koji na tome živi 25.godina) kako bi se pokazala spremnost za rat . Mladost Crne Gore se, kako nas je uputio bivši premijer obrazovala kroz sistem planskog nerazvoja koji im je omogućio da njihovo znanje nije konkurentno, nigdje pa ni u Crnoj Gori , da su potkupljeni programima zapošljavanja nakon fakulteta koji ih umiruju i onesposobljavaju za profesionalni angažman, da su pasivni i izgubljeni. Izuzeci su mladi iz porodice DPSa, ali oni i ne kane u vojničke uniforme,oni su poslušnici u sistemu i branitelji istog. Uniforme  se spremaju za one bez nade i bez budućnosti.  I ne samo to, „brinu“ o zapošljavanju mladosti kroz raznorazne Porte i slične oaze za bogatu klijentelu gdje se otvara  put ka legalizaciji prostitucije sa argumentom  da ovo nasilje  nad ženama koje već postoji treba legalizovati radi bezbjednosti klijenata koji kad dolaze u ovu „divlju ljepotu“ moraju imati potvrdu da se neće zaraziti... Mladi imaju izbor. Vojska ili prostitucija, tu se obećavaju  najbolje zarade u ovoj zemlji bez obzira na obrazovanje. Spašeni su jedino oni  koji su već dali prećutan pristanak  na moralnu prostituciju što je  DPS specijalizacija  za mlade ljude a što se sve češće mora dokazati kroz etiketiranje i denunciranje izdajnika države samo zato što drugačije  misle. Eto konkretnog i mjerljivog dokaza za  zadovoljavanje EU i NATO  standarda :broj uniformi po glavi stanovnika, nove vojne škole ( pravi raj za one koji su do tada školovani u školama bez vode u WCima), vojni budžet koji raste ( finansijski kolaps države pravi restrikcije zdravstvu i obrazovanju a vojsci  ne, svaka čast! ), registrovane prostitutke,škola za prostitutke i slično . Napredak postoji . Što, zaista,  više od toga traže ti divljaci sa Balkana čijoj mladost u interpretaciji njihove vlasti je malo ratovanja?

Smatram da svaka osoba koja govori o  povećanom interesu mladih ljudi  u Crnoj Gori za vojsku i prostituciju   čini zločin nad ljudima zarad vlastitog interesa opstanka na vlasti i podržava politike  kontinuiteta nekažnjivosti zločina koji  je DPS započela prije 25.godina sa Dubrovnikom.