autorka: Ljupka KOvačević

ODUPRI SE ZA KOTOR

U samoizolaciji sam , emigrirala u budućnost, sve što mi donosi politička svakodnevica je već viđeno a u prošlosti je nosilo dodatak „ne ponovilo se“. Ponavlja se. Drugačija je samo emocija. Umjesto bijesa koji je dobar za pokretanje akcije, rezignacija i praznina koja ne sluti ništa dobro.

Režim pobjeđuje u proizvodnji haosa. U nedostatku vizije I kreacije opozicija se hvata za jedinstvo, pa ni “iskustvo” ni tako često prozivana „mladost“ ne nalazi adekvatan odgovor . Režim, dugog trajanja, zasnovan na neznanju, neslobodi i eksploataciji učvršćen nacionalizmom i ratničkom psihologijom kao I geostrateškim projekcijama i senzacionalističkim medijima ubira svoje rezultate. Nedodirljivost postaje još nedodirljivija, prijetnje sve otvorenije, svakodnevica sve nebezbjednija

„ Odupri se“-poziv postaje sve neophodniji ali velika buka koja se pravi okolo prijeti da ga utihne. Građani nemaju vojsku zato što se brane nezavisnom mišlju, srcem i zajedništvom. Oni su opasni za sve vojske pa ih zbog toga stalno imenuju nečijom ekspoziturom. Obavezali su se da će misliti i govoriti još onda kada su ISTI ubijali gradove i ljude, stvarali vlastite posjede jednoumnika oduzimjući im sve što ih je činilo građanima/kama okupirajući ideju o EU i ljudskim pravima. Liderski scenario za ekološku državu bez misli o ekologiji i građansku državu bez građanske svijesti . Neodgovornot, korupcija i kriminal su najbolje prezentacije.

   Danas (30 godina kasnije) da nije protesta „Odupri se“ njihova misija bi bila savršeno ispunjena uz blagoslov Evropske birokratije I ostatka svijeta. Kome je stalo da zna da ni nakon 30 godina svakodnevne zloupotrebe prava, ekonomije, obrazovanja , zdravstva od strane režima ima još neko da se odupre?

Nikome. Uprkos tome malobrojni koji se odupiru su znakovi stvarnog poraza onih koji vuku konce. Glas nenasilja i slobode koji je pretekao, koji se ne da u „dvije kolone “ kako bi htjeli spoljašnji i unutrašnji analitičari i mešetari, još se čuje. Dvije kolone , lijeva i desna (Istok i Zapad) bez glasa građanskog, uprkos Ustavu. Neće moći. Mora se režimu priznati jedno : proizveo je  ubjeđenje kod velikog broja potlačenih da su dvije kolone neminovnost, da je nasilje jedini način otpora i da su nacionalističko- fašističke ideologije isplative u političkoj igrariji koja se zove „Sjaši Kurta da uzjaše Murta“.

Plašim se da ćemo takvoj igrariji ponovo prisustvovati. Teško je to zaustaviti. Između glasova populista i nacionalista uz gromoglasnu podršku neznavenih i zavisnih medija ne može se čuti glas slobodnih. Ipak, uprkos dugogodišnjem ispiranju mozga  I strahu još se neki usuđuju da sanjaju drugačije društvo. Onima koji sanjaju darujem feminističke principe:

-           Ne odustajemo od borbe za vlastitu viziju.

-          Izbjegavamo depolitizaciju.

-          Težimo promjene a ne pobjede ( ne uništavajmo protivnike već ih mijenjajmo)

-          Ostajemo u malim grupama usmjerene ka zajedničkim vizijama I vrijednostima.

-          Solidarišemo se sa slabijima I onima sa mojima dijelimo vrijednosti.

-          Podižemo svijest – pretvaramo lično nezadovoljstvo u klasnu svijest.

-          Prihvatamo različitosti i tražimo „najmanji zajednički sadržatelj“ – ne zahtijevamo jedinstvo.

-          Stvaramo probleme političkoj strukturi i patrijarhatu svjesnie svojih granica i ograničenja.

-          Imamo povjerenja u ljude.

Osjećam tišinu pred najavljenim burama istomišljenika na suprotnim stranama u borbi za vlast . Nadam se da neće pomutiti živote i vidike onima koji sanjaju bolje društvo , svjesni vlastite odgovornosti za sve što se dešava . Pišem za one koji će odbiti da budu poslušni I oduprijeti se.

PS. U Kotoru ubijaju ljude, ginu ljudi, širi se prljavi partijski veš, kolone kruzerista marširaju,kiša pada. Ko to u Kotoru plače? Građanstvo. Zidine se više ne mogu oduprijeti, mogu ljudi !

18.maja u 18 sati u sali Rusko-Srpskog udruženja Sveti Đorđe održana je javna tribina i promocija knjige „Glas sa pločnika – borba majki sa troje i više djece protiv ukidanja ostvarenog prava „ (decembar 2016.-maj 2018.) Uvodničarke su bile: Maja Jovović (organizatorka protesta) Ervina Dabižinović i Ljupka Kovačević (aktivistkinje Anime). Prisustvovalo je 25 žena i 3 muškarca

Na Tribini se govorilo o značaju sjećanja i dokumentovanja pobune žena od strane samih žena za razumijevanje istorijskih i političkih dešavanja. Govorilo se o protestima ( još uvijek se dešavaju) kroz izazove na koje nailaze (antipropaganda od strane režima; ignorisanje od strane institucija); Izostanak podrške međunarodnih organizacija, opozicionih partija i civilnog društva, izostanak medijske podrške ) i kroz snagu koja ih održava (nezavisnost od političkih subjekata, solidarnost i pov jerenje). Učesnice su govrile o poziciji žena koje protestuju, motivima i namjeri da istraju u svojoj borbi.

Knjiga Glas sa pločnika je izdata krajem 2018. godine od strane Anime i uz podršku Žena u crnom Beograd. Autorka je Ljupka Kovačević. Svjedoči o protestima žena koji traju u kontinuitetu, najmanje jedanput mjesečno u Podgorici sa ciljem da se vrati zakonom ostvareno doživotno stečeno pravo (22 hiljade majki) a sadrži nekoliko cjelina:

-      Društveno-političko kontekst 2015-2018. godine

-      Reagovanje ŽNVO prije usvajanja i tokom sprovođenja zakona

-      Reagovanje ŽNVO i civilnih organizacija nakon ukidana zakona

-      Protesti – u ovom dijelu su nabrojani protesti neposredno prije ukidanja zakona(Bijelo Polje, Kolašin, Rožaje, Podgorica) i protesti nakon ukidanja zakona (7 dana danonoćni protesti u Podgorici, 11 dana štrajka glađu, 25 protesta u Podgorici i nekoliko u lokalnim sredinama Pljevlja, Bijelo Polje, Nikšić) i podrška štrajkovima od strane civilnog društva

-      Štrajk glađu je detaljnije opisan: stanje tokom štrajka i razgovor sa učesnicama štrajka dok je štraj trajao o: značaju naknade, razlozima za protest, reagovanju porodica, njihovim snagama, njihovim vrijednostima, porukama drugim ženama, o tome šta su naučile kroz taj jedanaestodnevni štrajk..

-      Kratke biografije učesnica

-      Pjesme koje su stvarale dvije učesnice tokom štrajka i protesta

-      Publikacija sadrži i kolumne aktivistkinja iz dnevnih novina „Vijesti“koje su se odnosile na proteste.

Konferencija "NISI SAMA" organizovana je 24 do 26 novembra 2017.u hotelu "Keto" u Podgorici. Cilj Konferencije je bio da se učesnice u projektu "Nisi sama- psihološka podrška ženama oboljelim od kancera reproduktivnih organa" u poznaju sa rezultatima jednogodišnjeg programa, da se osnaži zajednica i da napravi program za održivost daljeeg rada. Učesnice konferencije su bile: Prof dr Jelisava Kalezić( amandmanom na budzet obezbijedila sredstva za projekat), dr Nada Cicmil Sarić ( doktorka na Klinici za onkologiju) , dr Dragana Francisković( načelnica Odjeljenja za ginekologiju u bolnici u Kotoru), dr Larisa Redžepagić ( predstavnica Ministrstva zdravlja)  i učesnice i voditeljke programa.

autorka: Ervina Dabižinović

Ove sedmice neko nas je podsjetio tekstom na Lajku o kojoj smo učili da je poslata u svemir zarad našeg dobra. Drugu stranu priče nisu ispričali, jer nastavnici nisu o tome ni mislili, da je Lajka žrtvovana i u kojim uslovima je izdahnula. Koncept da smo mi vrsta koja ima pravo da maltertira  druge, a i sopstvenu, konstantno je upotrebljavan u istoriji civilizacije. Moć je nasušna potreba klase, rase roda. Naš odnos prema životinjama koje imamo kući, a posebno onim na ulici, svakodnevno dejstvuje u ratnim uslovima. Mi smo konstantno u ratu sa bićima oko nas koja nedužna obitavaju u uslovima koji nam rijetko padaju na pamet. 

Primjer progona sopstvene vrste vidljiv je na današnji dan kada se u Berlinu dogodila Kristalna noć 1938.  Nacisti su prognali jevrejske građane i građanke. Tako je obnarodovan zločin kojim će biti obilježen XX vijek. I tu nije kraj.  Organizovani zločini vlasti i država traju u kontinuitetu. Naš rat podsjetio je sve kako izgledaju odnosi moći i to ne samo na Balkanu. Bilo da su nas rasturali svjetski ili domaći fašisti. Ili su išli jedni drugima na ruku. Ubistva, korupcija, sirotinja, nasilje, gubitak prava na život, uskraćivanje zaposlenja, nepravda, zločini... 

Država njena vlast i njeni sateliti kontinuirano obesmišljavaju, zloupotrebljavaju i djele po svim rezovima. Ta disciplina donijela im je benefite i privilegije. Marginalizacija i nevidljivost ostalih koji nisu lica sa partijskih knjižica prelazi rekord nepravdenosti. Polako već uočavam discipline koje DPS osmislio do detalja - proizvođenje nereda, prozivka velikih ideja kada siromaštvo postaje očigledno, kada se grupe ljudi organizovano počinju zalagati i tražiti ono što im je oteto, kada se nađe veza između kriminala i političara, kada se upotrebljavaju ovlašćenja kojih nema (majstori u administrativnim odborima i jednopartijski parlament koji pokušavaju da nas ubjede da ono što vidimo nije to što oni žele da mi vidimo - tako umjesto ovaca treba da vidimo pčele). Majke su vidljive na ulici i u zločestoj interpretaciji medija kao haos na podgoričkim ulicama, jer majke, naravno, ometaju druge fine ljude - protestom.  Opet promašen cilj, gospodo novinari/ke. Ali zato ima informacija o svadbi  vijeka u crnogorskim uslovima (čitaj neuslovan politički ekonomski i kulturni ambijent kao u javnom WC) - naročito nam treba u sjaju naše bijede milionska svadba i bacanje prljavog novca kao primjer. I opet promašaj sada se besplatna reklama  daje onima koji su zgrnuli i ogulili u besudnoj zemlji sve što joj je ikada pripadalo, unakazili je kapitalom koji je stečen na prljav način. 

Održan 18.oktobra 2017. u prostoru NVO Zdrava dona Montenegrina, u vremenu od  17 do 19 sati

Prisutne : Verica, Ervina, Ivana , Vanja i Ljupka

U prvom dijelu smo razgovarale  o aktivnostima koje smo realizovale u prethodnom periodu (prema napisanom kratkom izvještaju) , o teškoćama na koje nailazimo kao i o podršci koju dobijamo.
Kako je ostalo još par mjeseci do kraja projekta pažnju smo usmjerile na aktivnosti  koje bi još trebale da realizujemo:

PLAN ZA NAREDNI PERIOD

• Rad na Onkološkoj klinici – prisustvo na Konzilijum (1-2 puta sedmično) i rad na odjeljenju jedanput sedmično ( intervijui  sa ženama i podrška )
• Predavanja – 27.oktobra je predavanje u Baru , planiramo i predavanje u Tivtu u dogovoru sa učesnicom u grupi u Kotoru koja je doktorica u Domu zdravlja u Tivtu
• Rad u grupama – Nastojati da se održe i prošire sve grupe (Bar, Kotor, Bijelo Polje, Nikšić , Podgorica) biti uporne.Pokušati ponovo sa Herceg Novim i sa popodnevnom grupom u Podgorici.
• Individualni tretman – nuditi ženama individualni tretman ukoliko se kolebaju za grupu ili im više odgovara individualno.
• Istraživanja završena – o dodatnom radu u Brezoviku nismo razgovarale pa treba vidjeti da li imamo za to mogućnosti u narednom periodu.
• Studijska posjeta – realizovati studijsku posjetu Onkološkoj klinici u Beogradu. Plan je da  odu Ivana i Verica i da istovremeno prisustvuju i konferenciji koja se održava u Beogradu u vremenu 9 do 11. Novembar.
• Prevencija bournout sindroma – Vrijeme realizacije  zavisi od organizovanja osoblja na Klinici. drVanja Karađinaj nas je obavijestila da su ljekari obaviješteni i da će nastojati da nam što prije obezbijede grupu ( 15 učesnika/ca). Smatramo da će to biti  početkom novembra.  Ostale smo kod ranije predložene dinamike – jedanput sedmično po 2 sata u toku radnog vremena ( dan i vrijeme će odrediti na Klinici) Razgovarale smo o programu i dogovorile se oko tema koje smo definisalem: upoznavanje sa bournout sindromo, emocije, nenasilna komunikacija, samopouzdanje/samopoštovanje i saradnja.   Psihološkinje rade na predlozima sadržaja i organizujemo sastanak oko konačnog dogovora programa.
• Saradnja sa medijima – urednik RTCG se u nekoliko navrata nije javio na telefonski poziv(Ljupka) iako je na prethodnom sastanku obećao saradnju. Nastaviti pozive. Ostvariti saradnju i sa RCG i sa drugim lokalnim radijima po potrebi i pozivu.
• Konferenciju sa ženama iz grupa u Podgorici :

-          Datum – 24 do 26.novembar

-          Cilj-  Ojačati započeti program psihološke podrške kroz:  povezivanje žena sa predstavnicima/cama  institucija; povezivanje žena   iz različitih lokalnh zajednica sa kojima radimo; podizanje nivoa svijesti o značaju ženskih prava za njihovu bolest ; pravljenje strategije za nastavak rada .

-          Učesnici/ce : predstavnici Klinike za onkologiju, predstavnici Ministarstva za zdravstvo i Ministarstva za rad i socijalno staranje , žene iz grupa ( dvadesetak aktivnih ) i naravno članice Savjeta.

-          Program bi obuhvatao : kratak izvještaj o rezultatima ( početak konferencije ), set radionica o rodnoj ravnopravnosti, pravljenje predloga  strategije nastavka rada ; druženje i relaksaciju

-          Voditeljice bi bile psihološkinje koje rade sa ženama i facilitatorka za vođenje radionice za donošenje  strategije za nastavak rada.

autorka: Ervina Dabižinović

Toliko je mutno, toliko se brzo smjenjuju vjesti da je teško reći bilo što politički a da ne bude paušalan odgovor. Svašta se ovdje dešava samo nema vijesti koje bi radovale. Ono što se dešava u kontinuitetu je da ratni zločini ispadaju iz presuda greškom onih koji te optužnice sačinjavaju kaže sud onomad u Bg. Zločin u Štrbcima je počinjen neko ga je sigurno počinio, nečija naredba postoji a postoji i odluka,  takođe. Postoje i svjedoci i javnost koja zna za slučaj. Još više postoje rođaci žrtava iz tog strašnog događaja kojima  se rana otvara svakodnevno na pomisao da je formalna greška namjerna ili ne brana da krivce stigne pravo makar ako neće pravda. U slučajevima ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije je isti sudki i tužilački potpis. Pravda je nedostižna u zemljama gdje odgovornosti politika i političara i  izvršitelja u njeno ime iZaobilazi agende i ne sjeda na optuženičku klupu. Što onda ostaje?

Saopštenje povodom 26. godine od formiranja Logora Morinj

U periodu periodu od 3. oktobra 1991. do 18. avgusta 1992. godine u Morinju je organizovan Sabirni centar za zarobljenike iz Hrvatske – Logor Morinj. U logoru je u tom periodu boravilo 292 osobe iz Dubrovačke regije, od čega je 169 svjedočilo o nečovječnom postupanju prema njima. Nakon dugog perioda u kojemu je režim upotrebio sva sredstva kako bi izbjegao odgovornost za učinjeno 2013. godine je donesena pravosnažna presuda kojom su četvorica optuženih osuđeni na ukupno 12 godina zatvora. Optuženi su naređivali, mučili i nečovječno postupali prema velikom broju ratnih zarobljenika u logoru, povređujući njihov tjelesni integritet i lično dostojanstvo.

Danas se čak i djelovi civilnog društva ne mogu jasno izjasniti da je Crna Gora bila agresor u ratu sa Hrvatskom. Politika nekažnjivosti zločina i projektovanja zaborava daje rezultate u „političkoj korektnosti“. Sigurno je da u zvaničnom „ratu za mir“ ljudi koji su bili u Logoru Morinj nisu bili na izletu godinu dana i makar simbolično ( iza očiju javnosti) država je priznala zločin ( zatvorka kazna i obeštećenje žrtava).

Država a i Opština Kotor mora uraditi vise i učiniti logor Morinj vidljivim obilježiti ovo mjesto zločina i odati počast žrtvama kako bi se znalo što se dešavalo u Kotoru tokom rata. Ako se ćuti o sramnom postojanju i funkcionisanju Logora Morinj ne može se govoriti o pravdi i mirnom suživotu u Crnoj Gori. Niti miru u Kotoru i Boki Kotorskoj.

Pamtimo Logor Morinj! Nećemo zaboraviti zločine počinjene u naše ime!

ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje

Povodom Svjetskog dana mira -  21. septembra 2017. godine, u 12h, na Trgu od oružja u Kotoru, Anima organizuje mirovnu akciju „Zaustavite rat, a ne izbjeglice“.

Istog tog dana, mirovne akcije će biti održane i u: Leskovcu, Kruševcu, Pljevljima, Beogradu, Tuzli, Zagrebu, Ljubljani.  Povodom toga izdajemo zajedničko saopštenje.

Mirovnu akciju organizujemo:

Zato što smo protiv:

-          Rata, militarizma i rastuće militarizacije, kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou

-          Zatvaranja granica, podizanja žičanih ograda, progona, deportacija izbjeglica

-          Prodaje oružje u ratnim područjima od strane država Zapadnog Balkana

-          Ratnog profiterstva, organizovanog kriminala, eksploatacije izbjeglica

-          Rasizma, ksenofobije, rasističke propagande prema izbjeglicama

-          Kršenja međunarodnih konvencija o izbjeglicama

-          Neokolonijalne politike Zapada i diktatorskih režima u Trećem svijetu

Zato što smo za:

-          Zaustavljanje rata u Siriji, Iraku, Avganistanu, Jemenu…

-          Otvaranje granica za sve izbjeglice i regulisanje njihovog statusa

-          Zaustavljanje prodaje oružja zaraćenim državama

-          Solidarnost, odgovornost, podršku izbjeglicama, prije svega ženama i djeci

-          Dobrodošlicu izbjeglicama

Zaustavite rat, a ne izbeglice! Zaustavite prodaju oružja, a ne izbjeglice!

U Kotoru, 20. septembar 2017.

autorka Ljupka Kovačević

Vraćam se sa puta iz susjedne države uvučena u njihov politički kontekst i pobune ljudi koji pokušavaju da slobodno misle i djeluju. Pred tunelom milicija zaustavlja vozila iz suprotnog smjera. Neko je ubijen, mislim. Nema straha. Nema užasa. Nema ni druge misli. Isčezlo je čuđenje i   nekadašnja misao da milicija ganja nekog lopova ili u najgorem slučaju nekog ko je pobjegao iz zatvora. Već godinama unazad  milicija nema takvo lice jer krađe su „uspješno snalaženje u datim okolnostima“, a nepoštovanje zakona uobičajeno djelovanje u Crnoj Gori. 

Užasnuta sam, izgleda da je potpuno normalno da se pitate ko je ubijen kada vidite tu miliciju. Milicija postaje siguran znak   da je čovjek brutalno ubijen i istovremeno  znak normalizacije ubistva u našim mislima „neko je ubijen“.

Depersonalizovano i dehumanizovano. Sledeći korak je da  se  već u prvim izvještajima dodaje  sadržaj  „sa ili bez kriminalnog dosijea“, to je izgleda “specifična razlika“ za nas. Da li je zbog te elaboracije brutalna egzekucija manje ili više brutalna i strašna? U šta smo se mi to pretvorili? Podržavaoci/teljke  egzekucija i suspenzije  zakona?

Nekada je živjeti u Kotoru bila  privilegija. Kotor je značio - kulturu, toleranciju prema različitima i mir. Nisu ga doticala nadgornjavanja u kafanama, tuče mladalačkih grupa, bahatost, ni borba za vlast u državi. Ući kroz vrata grada značilo je udisati taj duh,  te vrijednosti i ljepotu i to je valjda ljudima koji su živjeli u gradu bilo dovoljno. Kotorani su voljeli Kotor. Dugo je Kotor odolijevao pohari devedesetih, duh grada se odupirao nasilju i kada su ga ljudi izdavali i zloupotrebljavali. I dok je bijesnio rat u okruženju on je bio utočište za mlade i nenasilne. Do 2006. u njemu se još moglo ljudski živjeti. 

Kada su se ustoličili učesnici „rata za mir“ i postali svjesni da su oslobođeni odgovornosti za zločine koje su činili, sve što je disalo kulturom, mirom i nezavisnošću trebalo je kooptirati  i degradirati. U Kotor su organizovano, pod okriljem vlasti upumpavani akohol i droga jer je postalo jasno da je to način da se duh grada napadne, ugrozi i savlada, da se potčini kulturi nasilja (primitivizma) i mržnje (podjela). Građanstvo se, već podobro izmučeno uništavanjem svega što je značilo sigurnost   i instaliranjem „svojih“ na pozicijama moći, povlačilo  iz grada i od grada. Kotor se više nije mogao braniti, nestali su oni koji su ga voljeli. Ranjeni grad se mogao predati kome god. Nezasita  beskrupulozna politička  elita sa pomagačima iz tame ga je posjedovala  i ne samo oni, nego i oni koji se smatraju predstavnicima  kulture, umjetnosti i akademije  kako bi i oni nešto opelješili.  Za takve, u „novom“ vremenu u „njihovom vremenu“  politika kruzinga je vrhunac  turizma, zarade i razvoja vlastitih domova. Dehumanizacija.  Kotor više ne može biti dom ni za jednog jedinog čovjeka koji ima namjeru kvalitetno živjeti. Nekada se govorilo o elitnom turizmu, o kreaciji i valorizaciji umjetnosti, kulture, ljepote prirode koje je bilo u izobilju u svakom uglu Kotora. To je ućutkano  šatrama, bukom, nasiljem i projekcijom takozvanih klanova. Umrtvljen grad, o čemu svjedoče oni koji ga u hordama obilaze,  i grad nasilja, o čemu svjedoče oni koji u njemu žive. Kriminalizacija Kotora je bila  oružje  političke elite protiv duha mira i tolerancije grada  i lanac smrti kojima prisustvujemo posljednjih godina je vidljivi rezultat dugog organizovanog djelovanja.

Ne mogu da ne mislim da je ubijeni čovjek, kome se mrtvom izvinjavam zbog priče o gradu za kojim žalim, imao samo 5 godina kada je pohara počela, kada su „dobri“ ustuknuli pred nasilništvom i mržnjom i pustili da političke elite, izrasle u  ratu, kreiraju ambijent u kojemu je ono što se Kotoru desilo rezultat njihove borbe za pravnu državu i protiv kriminala.  O tim rezultatima više nego cinične su izjave predsjednika Vlade i odgovornog ministra u susret još jedne nerazriješene egzekucije. 

Brutalno ubistvo čovjeka u gradu je uvijek pucanj u grad (koliko ih je bilo posljednjih godina?). Da li će oni koji su govorili da  vole Kotor,  a nisu znali da ga sačuvaju, znati da zaustave pomahnitali duh kojeg samo prestanak nasilja na svim nivoima može umiriti. Odmah. 

20.septembar