30.maj 2016.

Međunarodni dan bijelih traka je nastao iz potrebe za borbom protiv negiranja zločina i za obilježavanjem stradanja civilnih žrtava rata, prije svega u Prijedoru, ali i šire.

31. 05. 2016.  se navršavaju 24 godine  od  kada su srpske vlasti u Prijedoru naredile Bošnjacima i Hrvatima da kuće obilježe bijelim čaršafima i da na javnim mjestima nose bijele trake na rukavima. Potom su uslijedila istrebljenja, ubistva i progoni. Naredbu  je  izdao  „Krizni štab opšine Prijedor“. Predsjednik štaba, Milomir Stakić osuđen je u Haškom tribunalu na 40 godina zatvora. Prema zvaničnim podacima udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 muškaraca, žena i dece bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Muškarci su uglavnom mučeni i ubijani u logorima Keraterm i Omarska, a žene u logoru Trnopolje. O zločinima se i danas ćuti, zabranjuju se komemoracije i krivično gone aktivisti udruženja koja okupljaju žrtve. 

Ukazujemo na kontinuitet negiranja zločina, na sve prisutniju rehabilitaciju ratnih zločinaca  iz II sv rata, na slavljenje ratnih zločinaca iz rata devedesetih u zemljama regiona. Upozoravamo na sve prisutniji fašizam u Evropi vidljiv kroz odnos prema izbjeglicama sa ratnih područja. Prvi znaci su obično »nevidljivi« a kad postanu svima vidljivi zločini su teško zaustavljivi. 

Ovom sopštenjem podsjećamo  na sve  civilne žrtave rata i suprostavljamo se svakom obliku  etničkog nasilja, genocidu  kao i isključivanju različitih.

Aktivistkinje ANIME

Nastavak procesa Ženskog suda – proces feminističke etike brige i solidarnosti u Banji Koviljači od 27.do 29. maja 2016.

autorka: Paula Petričević

Da je kao što nije, danas bi bio Dan mladosti. Svetkovina, najradosniji praznik jedne bivše religije. Praznici su, kako to lucidno primjećuje Jan Asman u svojoj „Kulturi pamćenja“, primarni oblik organizovanja kulturnog pamćenja, instrument kojim se kulturni identitet tetovira u kožu koja na okupu drži političku zajednicu. Posebno u odsustvu kičme.

Asman tvrdi da se vladavina legitimira retrospektivno, a ovjekovječuje prospektivno, drugim riječima, ona se mora predstaviti  kao zakoniti izdanak istorije nekog naroda, ako misli da osigura čeonu poziciju u njegovoj budućnosti. Ko drži u svojim rukama uzde sadašnjosti odlučuje ne samo o budućnosti jedne zemlje, već i o njenoj prošlosti, birajući što će biti upamćeno, a što zaboravljeno, koji će događaji najbolje odgovarati dominantnom narativu, a koji će mu svojom brutalnom činjeničnošću prkositi i o koje bi se sapleo, ukoliko ih ostavi u životu. Tako se sa mjesta moći projektuju dva nepostojeća vremena, granajući se na suprotne strane – prošlost i budućnost – oba arbitrarno odlučiva i oba jednako nepredvidljiva. Kakofonija,  koju će različiti subjekti (neka bude kao da tako nešto i dalje/uopšte postoji) nastojati da „harmonizuju“ u podnošljivu i sebi neprotivrječnu pripovijest, vri u sadašnjosti u kojoj se nadvikuju i laktaju različiti kandidati za zvaničnu istoriju (neka bude kao da tako nešto i dalje/uopšte postoji).

Prateći Asmanovu podjelu kolektivnog pamćenja možemo razlikovati komunikativno i kulturno pamćenje. Komunikativno pamćenje se odnosi na pamćenje skorije prošlosti i predstavlja sjećanja koja osoba dijeli sa savremenicima. To je lično komunicirano pamćenje odnosno istorijsko iskustvo u okviru individualnih biografija, koje uglavnom traje onoliko koliko i grupa koja ga nosi. Da bi se ovo sjećanje fiksiralo i dalje prenijelo potrebne su mu različite kulturne institucije – rituali, plesovi, pjesme, mitovi, tetovaže, odjeća, svetkovine – različite simboličke figure uz koje prijanja i na koje se oslanja kolektivno pamćenje grupe. Na ovaj način grupa se fundira i učvršćuje u vremenu, formuliše svoj identitet i daje smisao vlastitom postojanju. Kulturno pamćenje tako predstavlja institucionalizovan, objektivizovan i simbolički fiksiran vid kolektivnog sjećanja koje ima naglašenu integrativnu funkciju, pa tako može imati i osoben politički naboj. Autoritarni i totalitarni režimi monopolizuju manipulaciju sjećanjem nastojeći da na ovaj način ojačaju i osiguraju svoju političku moć.

Ovih dana se navršavaju 24 godine od kako je u Crnoj Gori izvršen ratni zločin protiv izbjeglih Muslimana iz Bosne i Hercegovine, poznatiji kao ”Deportacija izbjeglica”.

Pozivamo Vas da zajedno odamo poštu žrtvama ovog zločina okupljanjem i polaganjem cvijeća u petak, 27. maja 2016, u podne, ispred zgrade Centra bezbjednosti Herceg-Novi, odakle je većina izbjeglica organizovano nezakonito deportovana 25. i 27. maja 1992.

Crnogorska policija je u maju i junu 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 civila, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini, i u svojstvu talaca ih predala vojsci bosanskih Srba da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika.Većina izručenih odmah su ubijeni, ostali su ubijeni u logorima, a samo nekolicina je preživjela mučenje. Još uvijek nisu pronađena tijela nekih od žrtava deportovanih iz Herceg-Novog 27. maja 1992, niti se zna mjesto na kome su tačno ubijeni.

Nesporne su žrtve ovog zločina, a da su nezakonito uhapšeni i izručeni kao taoci utvrđeno je pravosnažnom presudom u Crnoj Gori, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac. Sporno je jedino to što sudovi u Crnoj Gori u svemu tome nisu prepoznali ratni zločin.

Nevladine organizacije (Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Centar za žensko i mirovno obrazovanje - Anima) i predsjednik Savjeta za građansku kontrolu rada policije, Aleksandar Saša Zeković, su prije pet godina, odnosno prije četiri godine uputili tri inicijative:

1. predsjedniku Skupštine Crne Gore Ranku Krivokapiću i svim šefovima poslaničkih klubova da se 27. maj proglasi Danom sjećanja na žrtve zločina deportacije izbjeglica 1992. godine; 

1. inicijativu tadašnjem predsjedniku Vlade Crne Gore Igoru Lukšiću, ministru unutrašnjih poslova Ivanu Brajoviću i ministru kulture Branislavu Mićunoviću, kao i tadašnjem predsjedniku Skupštine Opštine Herceg-Novi, Dejanu Mandiću – da se podigne spomen obilježje žrtvama deportacije izbjeglica 1992. godine ispred objekta Uprave policije u Herceg Novom, podržavajući tako i želju porodica deportovanih žrtava;

1. da crnogorska policija uputi izvinjenje zbog nezakonitog postupanja prilikom hapšenja i izručivanja izbjeglica njima neprijateljskoj vojsci u Srpsku Republiku BiH.

Nijedna od ovih inicijativa do danas nije prihvaćena.

Podsjećamo, nekadašnji predsjednik Skupštine Opštine Herceg-Novi, Dejan Mandić, izjavio je da grad Herceg-Novi nije spreman da podrži inicijativu za podizanje spomen obilježja, kao i da se u vezi s tim nije obraćao višim instancama, konkretno Ministarstvu kulture. Prošle godine je inicijativa iznijeta na glasanje, nije dobila potrebnu većinu jer je većina odbornika Skupštine opštine bila uzdržana (DPS, Izbor, Novska lista) ili odsutna (SNP, Klub Demokrata). Tada smo izražili razočarenje i žaljenje zbog ovakve odluke i zaključili da su uzdržanost ili odsutnost poslanika na temu odavanja počasti nevinim žrtvama mjera čovječnosti poslanika i poslanica Skupštine opštine Herceg Novi i volje Crne Gore u malom da pogleda istini u oči i spriječi da se slično ne ponovi. Pozdravili smo odluku Dragana Šimraka i Milice Berberović iz SDP-a i Jovane Šijaković iz Izbora da glasaju za ovu inicijativu.

I ovog 27. maja u podne bićemo ponovo ispred CB Herceg-Novi u spomen nevinih žrtava.

Ponovo Vas pozivamo da nam se pridružite, da skrenete pažnju da taj strašni zločin osuđujete i da ste spremni da spriječite da se tako nešto ponovi.

S poštovanjem,

Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica Akcije za ljudska prava

Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje (CGO)

Ljupka Kovačević, koordinatorka ANIME – Centra za žensko i mirovno obrazovanje