autorka: Ervina Dabižinović

Avgustovsko stanje bez političkih prepucavanja, pojedini politički subjekti koriste kao čist populizam obilazeći opštine i navodne uspješne lokalne priče uprkos pokradenom kapital zapuštenim i rastrućanim resursima lošom politikim, kao uvertiru u vrelu izbornu jesen skupljanjem izbornog tijela, kao šljiva za rakiju, zasnovanih na pustim obećanjima i formalnim skretanjem pažnje sa suštinskih problema na sopstvene fotelje na koju tek što su se popeli. Ta disciplina je unosna. Iz nje se izlazi samo motikom. A često političkom izdajom poput  okašnjelo vrijeme, poput okašnjelog eha.  Na žalost i tu su birači ti koji su preveslani. Što veća laž to blistavija parola. Putujuća kafilerija onih koji su pristali na dil za otimanjem mrvice moći, sve u kompletu sa vlašću otimaju budućnost i ovim generacijama. Moja je ostala zarobljena, izbezumljena i ućutkana. Zakačena za ruševine i razbacane kosti. Nismo mrdnuli. Djeca te generacije ne mogu biti nego još tiša i pokornija.  Dok se politička elita odmara, najveći ostatak nema šansu ni sa onom „hleba i igara“ jer se kroz igre sportista/kinja vidi svaki feler naše politike. Preplavili su tekstovi u kojima se ljudi sjećaju prethodnih lovorika i doživljaja uz TV u dvorištu, radija koji su donosili nekad i okašnjele vijesti o olimpijadama ili prvenstvima. Natapanje sjećanjem i nekim melanholičnim tonovima  izbjegavamo realnosti koja se ničim ne ponosi. A vraćanje na prošlost može samo kroz deponije sjećanja koja nam nisu uspjeli oteti iako farbaju svaki dan. Pokazalo se  da smo svi izbjeglice, gotovo suvišni, nepostojeći do izbora, kada postajemo brojke.

15.08 2016, Kotor

Sedmi dan traje štrajk glađu Ljubice Katurić na rivi u Risnu. Na ovaj čin se odlučila zbog nekoliko razloga: devastacije parka u Risnu, loše realizacije poslova na uređenju mula, uzurpacije i nečistoće pjace u Risnu, poštujući svoje građansko pravo borbe za opšte dobro. Nije htjela da prihvati institucionalno nasilje nad građanima Risna, konkretno neodgovoran rad inspekcijskih službi i lokalne uprave. U toku sedam dana štrajka obratio joj se Aleksandar Stjepčević, predsjednik Opštine Kotor sa obećanjem da će organizovati sastanak nadležnih  službi i donijeti rješenje. U međuvremenu oko hiljadu građana/ki svojim potpisom je podržalo njene ciljeve.Smatramo da je ovakvo ponašanje nadležnih službi Opštine svjesno iscrpljivanje građana/ki sa ciljem da nastave neodgovorno ponašanje i uguše svaki građanski otpor.

Podržavamo i poštujemo hrabar i samozrtvujući čin građanske odgovornosti. Prozivamo nadležne da  riješe zahtjeve  i prekinu trpnju Ljubice koja je bila primorana na ovaj čin jer drugi načini ostvarivanja prava bezbjednu i sigurnu okolinu su ostali bez rezultata.

Tim ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor

2.avgust 2016 Sahranile smo Zoricu na Cetinjskom groblju u 16 sati.

Sa punom sviješću da riječi ne mogu da iskažu osjećanja I misli u ovakvim situacijama kada gubimo osobu iz naše zajednice “bez uporišta”, koja je bila njen posvećen  član . Ostaje sjećanje individualno I kolektivno . Prenosim riječi koje sam uputila u ime Anime na njenoj sahrani :

Pratimo našu drugaricu hrabru ženu  koja se neustrašivo zalagala za ženska prava, nenasilje, mir i pravdu.

Odgovorna, moralna i solidarna  bila je u dugom periodu  na svim mjestima otpora , na svim mjestima na kojima je trebalo  podići glas protiv nepravde  i zalagati se za istinu o zločinima koji su rađeni u naše ime, ukazivati na kontinuitet nasilja koje nam se dešava od raspada Jugoslavije  do danas, ukazivati na nasilje  koje je postalo normalno prema svima koji nemaju moć, poziciju I novac.

Zbog  svojih vrijednosti trpjela je nepravdu , često isključivana  iz zajednice zbog nekompromisnog  zalaganja protiv laži i licemjerja  za pravičničmost I  opšte dobro.

Tiha , uporna i duhovita uveseljavala nas je cetinjskim humorom  koji uvijek drži do ljudskog dostojanstva  uprkos besmisla  i nasilja koji nas je često preplavljivalo a ona nas “izvlačila”..

Duga je to bila borba koja je trošila njeno tanano i nježno tijelo pritiskala pluća i srce iiionda je otišla … Do samog  kraja širila  je otimizam i nadu.

 Draga Zorice kažu najbolji odlaze prvi da nam pokažu put, da se oslobodimo straha i radimo sve što je u našoj moći za ljudskost kako borba hrabrih, emancipovanih I moralnih ne bi bila uzaludna . 

Tvoje političke drugarice danas bilježe tuzan dan   I hoću da vjerujem  da nas to neće pokolebati da nastavimo put koji smo zajedno započele…

Neka tvoja porodica bude ponosna I mi koje smo te poznavale.”

Dodajem u svoje ime :

Vjerujem da si znala sa riječi „ne kašlji“ nisu  bile samo znak uznemirenja nego brige i ljubavi .

Ljupka Kovačević

autorka: Ervina Daabižonović

Ovog časa mi pred oči izlazi profesorka književnosti koja skreće pažnju na prvu rečenicu kojom počinje roman Albera Kamija Kuga, parafraziram kako bih izbjegla grešku o Oranu gradu koji je leđima okrenut moru. Ta simbolika mi se redovno nametala od kada nas je zakačila za nju. Vrijeme je tada bilo u simboličkom smislu sunčano, bez povjetarca ili nagovještaja oluje ili kuge ni pod razno. Uobičajeno monotono, dosadno vrijeme naših života, dok smo sa Alžirom bili u najboljim odnosima. Roman mi je u fragmentima ali je simbolika poruke ostala snažno prisutna.  Iza mojih leđa ostale su godine dobrog života.  Iza leđa države u kojoj sada živim ostao je zločin. Precizno njen  samostalni život u dvadeset i prvom vjeku temelji se na zločinu vlasti koja se busa u prsa velikim narativima.  U toku je  život  koji povraća od nepravde, korupcije svake vrste, prekrajanja dokumenata i trgovina u ima izbornog rezultata po kroju polupismenih, poltronskih karaktera, nezajažljivih u svojoj bijedi  političara, koji zloupotrebljavaju moć prema svojim sitnim uskogrudim aršinimam, ponašajući se poput budalastih gnua spremnih da u strahu stave pod noge sve pred sobom. Uradiše. KUGA  je na ulicama, štakora posvuda u CG, još od devedesetih. Nismo sami doduše jer se region plasirao u ovaj užas zakucavanjem, mjereći junačku nacionalnu krv i dišući čisti nacionalni zrak.