30.maj 2016.

Međunarodni dan bijelih traka je nastao iz potrebe za borbom protiv negiranja zločina i za obilježavanjem stradanja civilnih žrtava rata, prije svega u Prijedoru, ali i šire.

31. 05. 2016.  se navršavaju 24 godine  od  kada su srpske vlasti u Prijedoru naredile Bošnjacima i Hrvatima da kuće obilježe bijelim čaršafima i da na javnim mjestima nose bijele trake na rukavima. Potom su uslijedila istrebljenja, ubistva i progoni. Naredbu  je  izdao  „Krizni štab opšine Prijedor“. Predsjednik štaba, Milomir Stakić osuđen je u Haškom tribunalu na 40 godina zatvora. Prema zvaničnim podacima udruženja žrtava, u Prijedoru je ubijeno ukupno 3.173 civila, dok je 31.000 muškaraca, žena i dece bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora. Muškarci su uglavnom mučeni i ubijani u logorima Keraterm i Omarska, a žene u logoru Trnopolje. O zločinima se i danas ćuti, zabranjuju se komemoracije i krivično gone aktivisti udruženja koja okupljaju žrtve. 

Ukazujemo na kontinuitet negiranja zločina, na sve prisutniju rehabilitaciju ratnih zločinaca  iz II sv rata, na slavljenje ratnih zločinaca iz rata devedesetih u zemljama regiona. Upozoravamo na sve prisutniji fašizam u Evropi vidljiv kroz odnos prema izbjeglicama sa ratnih područja. Prvi znaci su obično »nevidljivi« a kad postanu svima vidljivi zločini su teško zaustavljivi. 

Ovom sopštenjem podsjećamo  na sve  civilne žrtave rata i suprostavljamo se svakom obliku  etničkog nasilja, genocidu  kao i isključivanju različitih.

Aktivistkinje ANIME

Nastavak procesa Ženskog suda – proces feminističke etike brige i solidarnosti u Banji Koviljači od 27.do 29. maja 2016.

autorka: Paula Petričević

Da je kao što nije, danas bi bio Dan mladosti. Svetkovina, najradosniji praznik jedne bivše religije. Praznici su, kako to lucidno primjećuje Jan Asman u svojoj „Kulturi pamćenja“, primarni oblik organizovanja kulturnog pamćenja, instrument kojim se kulturni identitet tetovira u kožu koja na okupu drži političku zajednicu. Posebno u odsustvu kičme.

Asman tvrdi da se vladavina legitimira retrospektivno, a ovjekovječuje prospektivno, drugim riječima, ona se mora predstaviti  kao zakoniti izdanak istorije nekog naroda, ako misli da osigura čeonu poziciju u njegovoj budućnosti. Ko drži u svojim rukama uzde sadašnjosti odlučuje ne samo o budućnosti jedne zemlje, već i o njenoj prošlosti, birajući što će biti upamćeno, a što zaboravljeno, koji će događaji najbolje odgovarati dominantnom narativu, a koji će mu svojom brutalnom činjeničnošću prkositi i o koje bi se sapleo, ukoliko ih ostavi u životu. Tako se sa mjesta moći projektuju dva nepostojeća vremena, granajući se na suprotne strane – prošlost i budućnost – oba arbitrarno odlučiva i oba jednako nepredvidljiva. Kakofonija,  koju će različiti subjekti (neka bude kao da tako nešto i dalje/uopšte postoji) nastojati da „harmonizuju“ u podnošljivu i sebi neprotivrječnu pripovijest, vri u sadašnjosti u kojoj se nadvikuju i laktaju različiti kandidati za zvaničnu istoriju (neka bude kao da tako nešto i dalje/uopšte postoji).

Prateći Asmanovu podjelu kolektivnog pamćenja možemo razlikovati komunikativno i kulturno pamćenje. Komunikativno pamćenje se odnosi na pamćenje skorije prošlosti i predstavlja sjećanja koja osoba dijeli sa savremenicima. To je lično komunicirano pamćenje odnosno istorijsko iskustvo u okviru individualnih biografija, koje uglavnom traje onoliko koliko i grupa koja ga nosi. Da bi se ovo sjećanje fiksiralo i dalje prenijelo potrebne su mu različite kulturne institucije – rituali, plesovi, pjesme, mitovi, tetovaže, odjeća, svetkovine – različite simboličke figure uz koje prijanja i na koje se oslanja kolektivno pamćenje grupe. Na ovaj način grupa se fundira i učvršćuje u vremenu, formuliše svoj identitet i daje smisao vlastitom postojanju. Kulturno pamćenje tako predstavlja institucionalizovan, objektivizovan i simbolički fiksiran vid kolektivnog sjećanja koje ima naglašenu integrativnu funkciju, pa tako može imati i osoben politički naboj. Autoritarni i totalitarni režimi monopolizuju manipulaciju sjećanjem nastojeći da na ovaj način ojačaju i osiguraju svoju političku moć.