autorka : Ljupka Kovačević

Još jedno ubistvo u Kotoru. Još jedno „ozbiljno i masovno“ istraživanje , bez kraja.Još jedan krug unesrećenih ljudi. Još jedan krug uplašenih ljudi. Još jedan krug onih koji zatvaraju oči pred brutalnom svakodnevnicom. Ovih poslednjih je najviše. Tako se kidnapuje budućnost ljudi i grada i stavlja u ruke nasilnika sa iluzijom da se tu radi o nekim drugim ljudima o „razračunavanju klanova“, ne o  državnom zločinu i o nama samima.  Godinama se pred našim očima kriminalizuje  grad pod maskom razvoja  grada „kulturne baštine“.

Nekada „davno“, u prošlom vijeku, dok nije nadošla pohara pohlepnih i bezdušnih bio je to grad  kulture ,zajedničkog suživota i tolerancije, i time se građanstvo ponosilo i time je grad pružao sigurnost i mir svakom ko je u njemu boravio.  Bilo je časno živjeti u Kotoru i dijeliti to vjerovanje. Međutim,  nakon učestvovanja  u razaranju Dubrovnika, nakon iznjedravanja i  podrške logoru Morinj , nakon izbjegavanja tranzicione pravde i suočavanja sa vlastitom prošlošću temelji su poljuljani zbog nedostatka političkog i moralnog integriteta da se stane iza istine i odgovornosti. Poljuljanog ga je trebalo poharati. Postepeno i temeljno razoreno je sve ono što je razvijalo i gradilo Kotor izunutra i ono što ga je čuvalo, godinama  oplemenjivalo. Prvo ono od čega je živjelo stanovništvo : Jugooceanija, Rivijera, Bokeljka, Ljekobilje, Jadran-Perast, Frojd... malo li je !  Profiteri su kidnapovali institucije i radili po svojoj volji iza paravana tzv demokratije i razvoja. Uselili su samovolju, podjele, nasilje i strah u Kotor.  Malo po malo, iza bještavila skupocjenih objekata koji su  zadovoljavali standarde primitivne elite – kulture blještavila i kiča,  povlačila se kultura mira i tolerancije. Izvještaji o stanju u Kotoru su bili sve bolji a život u njemu sve gori. Ćutanje sve veće . Nemoć da se izgradi alternativa nasilju  sve vidljivija.Dodatno, u pomoć bezdušju nastupila je kruzirijada koja je brojem turista kompenzirala „uspješni“ turizam u CG a urušavala kvalitet života i boravka u Kotoru. Pjace su postale kulise za nedodirljive ručaonice za građanstvo a svake sezone su obogaćivane novim redom stolova. Noćni život je obogaćivan razarajućim zvukovima folk iagresivne muzike. Osvajani su životi mladih ljudi drogama i „lakim“ zaradama. I tako se to desilo da  je Kotor počeo da svjedoči o nasilnim smrtima i da ga krasi po definiciji institucija koje su morale da ga brane „sukob klanova“ a ne jasno definisan državni zločin nad gradom. U čiju korist ? Za koga?  U zemlji sa najvećim brojem policajaca po glavi stanovnika !? Ko plaća i za koga rade te institucije – policija, tužilaštvo sudstvo? Zar nije bilo bolje skloniti čovjeka iz sive zone (ulične prodaje) nego tražiti njegove ubice?  Važno je da nam politiičari mirno spavaju  dok se „borba klanova“ odvija na ulici a „država“ radi svoje.  Da ne spavaju političari na lokalnom i državnom nivou   ovih nasilnih smrti ne bi moglo biti.  Ovdje ne smije da važi normalizacija –da se ovo dešava svuda u svijetu! Ovdje se moraju prozvati odgovorni.

Dok strah obuzima gradove nemoralno je  brinti o vlastitoj prezentaciji a ne o realnosti ! Šta je ljudski život pri slici na RTCG ( zar nije važnije biti na mjestu zločina nego povećati minutažu prisustva na TV kanalu?)?!  Ako je  odgovor privilegovanih „ništa“ čekaju nas egzekucije u svakom dvorištu a tada nikoga više neće biti  da viče „ Upomoć“!

Kotor je srce kulture Crne Gore a  danas je to srce  državnom politikom  prilično razoreno.

Nagrada za zločin- poniženje za žrtve. Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju.

NAGRADA ZA ZLOČIN – PONIŽENJE ZA ŽRTVE

Rat u Bosni i Hercegovini  počeo je 6. aprila 1992. i prema „Bosanskoj knjizi mrtvih“, ubijeno je 95.940 ljudi, a od toga 81% Bošnjaka, 11% Srba , 7% Hrvata. Protjerano je 2 miliona ljudi, silovano preko 20.000 žena ... Na žalost, žrtve teških zločina i dalje nisu dobile pravdu. Neke presude Haškog tribunala (posebno Perišić, Karadžić, Šešelj...) podstiču nekažnjivost zločina, vrijeđaju dostojanstvo žrtava i preživjelih.

Najnovija  presuda Vijeća Haškog tribunala  od 31. marta 2016. kojom se zaštitno lice politike etničkog čišćenja i genocida sa prostora bivše Jugoslavije Vojislav Šešelj oslobađa po svim tačkama optužnice za ratne zločine predstavlja skandal bez presedana. Ovom presudom jača nacionalističko-militaristička klima u cijeloj regiji i dodatno se produbljuje etnička i svaka druga netrpeljivost.

Ovom presudom duboko su ponižene žrtve Šešeljeve zločinačke ideje „Velike Srbije“. Vijeće Haškog tribunala je iznevjerilo ideju pravde i princip kažnjivosti zločina,  a agresivni rat i etničko čišćenje proglašeni su legitimnim oblicima ponašanja.

Čestitka slobode Šešelju  od strane premijera Crne Gore, Mila Đukanovića, podrška je politici koju je Vojislav Šešelj zagovarao i zagovara, i doprinos atmosferi nekažnjivosti  ratnih, ali i drugih vidova zločina koji u kontinuitetu daje vladajuća elita na čelu sa premijerom. Cinično je u Crnoj Gori zagovarati revizije sudskih presuda ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore  a istovremeno podržavati inspiratore i učesnike  ratnih zločina i etničkih čišćenja koji su doveli i do zločina Crne Gore i u Crnoj Gori.

  1. do 3. aprila 2016. u Hotelu SIND,Muo, Kotor

FEMINISTIČKI DISKUSIONI KRUŽOK

1, 2. i 3. april 2016.

Hotel SIND, Muo, Kotor

U skladu sa potrebama svjedokinja na Ženskom sudu/ŽS, aktivistkinjama ženskog pokreta, pozivamo te da učestvuješ na ovom susretu, koji organizuje Anima, Kotor u saradnji sa Ženama u crnom, Beograd.

Ovaj feministički diskusioni kružok/FDK nastavak je naše feminističke prakse njegovanja etike brige, jačanja uzajamne podrške i solidarnosti. I ovaj feministički kružok teži širenju prostora za zajedničko sticanje znanja, kritičkog promišljanja, postavljanje pitanja, uvećanja kolektivne moći i aktivističke snage feminističkog pokreta. Cilj ovog kružoka je takođe da nastavimo zajedno da radimo na sebi, da učimo o feminističkom pokretu, diskutujemo o položaju i realnosti ženskih života.

autorka: Ervina Dabižinović

Puno je  ćutanja koje treba prekinuti- Odri Lorde

Mojoj majci su talijanski fašisti  zapalili kuću u drugom ratu. Umrla je nije oprostila. Dugo sam vodila mučne razgovore sa njom jer je tu činjenicu pominjala kad treba i ne treba, u mom odrastanju, bilo kojom prigodom do dogmatskog odnosa da čak ni RAI nije dugo gledala.  Bila je neumorna u pominjanju rata. To njeno ponašanje i unutrašnji doživljaj u potpunosti sam negirala, iako je od kraja rata 1945 do mog rođenja prošlo je  svega 18 godina. Onda smo ratovali devedesetih, palili krali i ubijali što se stiglo  sa jasnom mržnjom prema drugačijem, sočno začinjenom  vjerskim  solima.  Ona je umrla rukom crnogorskog tranzicionog zdravstva, nedodirljivih  čija odgovornost nikada nije prozvana, nesretna što se rat i zločin ponovio. Taj nas je događaj porodični dotukao kao i oni prije tog. Familija rasuta,  sve granice zatvorene, izbjegličke godine moje sestre, nemogućnost zaposlenja, gubitak egzistencije i najboljih godina.  Političare  pominjem odlukom,  samo  da se izvedu pred sud. Incidentna je situacijanaći se na okruglom stolu na kojem o pomirenju  u regionu,  treba da daju odgovor oni koji su  uključeni u ratna dešavanja, podržavatelji i saučesnici je otvorila moja sjećanja. Njihova neutvrđena odgovornost pokrenula je moj bijes i tugu u istom trenu. Mislila sam na  R. na S. na J.  na S. na M. , na B.na C.Na sve tramatizovane žene  i njihovu djecu, sekundarnu viktimizaciju preživjelih …neka mi oproste one koje nisam pomenula, a preživjele su  zločine i stradanja,  smrti u njihovom kućama na najstrašnije načine, ubijanja uništenja, genocida, zločina protiv čovječnosti, ratna silovanja  i svega onog što poznaje pravo. Mnogo je ćutanja i  previše negiranja. Mislila sam  evo nekih od tih ljudi, iz devedesetih koji su bili uključeni u događaje. Evo nas svih  sa prebrojavanjem u sebi na kojoj strani smo bili i zašto?  I mislila sam pred vama moramo stajati ali prije svega zbog istine koju moramo priznati i odgovornosti koja mora da se utvrdi. Vaš život traži   pravdu i priznanje kako bi se trauma mogla  otvoriti i secirati.  Priznavanje zločina počinjenog u naše ime, priznanjem zločina.  Važno je priznati  BOL i traumu, za izgubljenim, za mjestom, za mogućnoću da se živi bez uzdaha, zbog   pokušaja da se normalizuje  buduće vrijeme.  Važna je odgovornos utvrđena i donesena  presuda. Tada zločin postaje zločin, a ne naslijeđa.  Prestaje da bude laž i obmana  odbrane  u ime višeg cilja. Političari iz devedesetih  još imaju moć da negiraju, traže da se o tome ne govori,  da se navodno ne bi uznemirila zajednica. Poriču značaj politike  sjećanja  koja predstavlja, čin   postavljenja  ploče na centre bezbjednosti odakle su napravedno u smrt odvođeni ljudi,  da  bi opominjala buduće …Da bi nam se komšije vratile.  To je primjer drugačiji  od spomenika svima. U našem ratu zna se ko je bio ubica a ko je bio žrtva. Treba da nas uznemirava kada uz ubijenog,  spomenik predstavlja i ubicu.  Srđan Aleksić je izgubio život jer je to znao. 

                                                       Saopštenje                        Kotor,  29.03.2016.       

Najnoviji ANTI-NATO protest u organizaciji partije koja svoju snagu iskazuje nacionalnim i vjerskim bojama ponovo je pokazao da u Crnoj Gori političari  manipulišu žrtvama i vjerskim osjećanjima, sve uz pomoć vjerskih poglavara. Politika selektivnog pamćenja zločina sprovodi se zbog izostanka tranzicione pravde. Opasna retorika, sa još opasnijim namjerama da se mirovne i pacifističke ideje „okupiraju“ i marginalizuju, i da se Crna Gora podijeli. Najvećoj pozicionoj i opozicionoj partiji odgovara da svi stanu u dvije kolone, da zaborave ko je inicirao i vodio ratove devedesetih i ponovo stanu ispod njihovih zastava. Opet je na sceni ista ikonografija i retorika, a sa obje strane servira se logika polarizacije: sve što je ANTI-NATO mora biti i srpsko i rusko, ali i  „anti – evropsko“ i „retrogradno“, a sve što je ZA NATO mora biti crnogorsko, demokratsko i pro-evropsko i „izdajničko“. Tako nam unaprijed dodjeljuju prostore djelovanja. U dugom periodu, nije stvorena istinska alternativa u mirovnim i građanskim inicijativama.

Kažnjivost ratnih zločina, suočavanje sa prošlošću i tranziciona pravda su teme o kojima političari godinama uredno ćute i sa njima kalkulišu. U Crnoj Gori se tačno zna gdje su počinjeni ratni zločini i ko je odgovoran ali nema ni adekvatne kazne ni političke odgovornosti. Najoštrije osuđujemo ovakve licemjerne politke pripadništva i podjela.  Protivimo se ulasku Crne Gore u vojne saveze, ali se zalažemo za  autonomiju svakog pojedinca/ke i grupe  da po svakom pitanju od opšteg interesa odlučuju po svojoj savjesti.

Upozoravamo: ovakve neodgovorne politike i u Kotoru ovih dana ponovo daju vidljive rezultate kroz obračune „klanova“ o kojima odgovorni i dalje ćute. Za Kotor i njegovo stanovništvo nema zaštite od učestalih pucnjava, eksplozija automobila, paljevina. Umjesto da SADA osigura bezbjednost svih građanki/na Kotora, država će prema barskom scenariju poslati tim za istragu kad stradaju nedužni.

U srijedu 29. marta u 17h na Trgu od oružja  u Kotoru organizujemo performans koji se suprostavlja selektivnom pamćenju i afirmiše kažnjivost zločina i suočavanje sa prošlošću. Upozorićemo ponovo na nasilje u Kotoru. Ovaj performans će, kao i prethodni, biti održan u sklopu akcija za mir koje Anima realizuje povodom aktuelne političke krize u zemlji, svake srijede, sve dok se kriza ne razriješi.

SAČUVAJMO MIR – ZA BEZBJEDNOST KOTORA I U KOTORU

Prošla je sedmica dana od kada je zapaljena diskoteka Maxsimus –  kultno mjesto za provod i zabavu, mjesto u kom se održavaju maskenbali i maturske zabave, i gostuju izvođačke zvijezde. Mjesto koje je, sviđalo se to nekom ili ne, postalo jednim od simbola današnjeg Kotora, a koje ovim činom dobilo jednu mračniju i realniju dimenziju neodvojivu od stvarnosti koju simbolizuje.

Toj stvarnosti očito pripada i ćutanje odgovornih za bezbijednost grada koji u istu tišinu odlažu paljenje diskoteke, specijalce raspoređene po krovovima Kotora i sve češća ubistva i obračune interesnih grupa, u gradu prepoznatih kao „kriminalni klanovi“.

Razmijevanje i govor o najozbiljijim događanjima u gradu ostaju na nivou ćakula, spekulacija o kontinuiranom „sukobu dva klana“ koji, u nedostatku jasnog osuđujućeg stava i akcija nadležnih, normalizuje i prihvata krajnje nasilje kao sastavni dio našeg svakodnevnog života. Moramo biti svjesni toga da će privikavanje na postojeći stepen nasilja rezultirati njegovom eskalacijom.

Kada će biti dosta?Da li će se vlast oglasiti tek onda kada stradaju njihovi najbliži, ili za sebe već imaju obezbjeđenje, a u Kotor zalaze samo kada ih obavijeste da neće biti nasilja pa da mogu mirno da šetaju ili spavaju. „Obični građani“ to odavno nisu u stanju, prvenstveno zbog nesnosne buke koju nadležni nisu kadri niti imaju volje da riješe već dugi niz godina. Tolerisanje ovakvih, naizgled nebitnih i tehničkih vrsta nasilja i zagađenja utrlo je put fizičkom nasilju koje je vrhunac dostiže likvidacijama i uništenjem imovine i objekata u samom srcu grada.

Mediji nas obavještavaju da policija „očekuje nastavak sukoba klanova“. Nećemo se pomiriti sa tim da smo potršna roba u Kotoru i da je Kotor mrtva kulisa kojim špartaju kruzerovci/e kao po gradovima koji su preživjeli prirodne katastrofe. Opiremo se strahu i licemjerju ovakvih politika i javnih govora.                                                                              

U srijedu 16. Marta u 17.00 na Trgu od oružja organizujemo performans „Sačuvajmo mir - Za bezbjednost Kotora i u Kotoru“ kako bismo iskazali zabrinutost zbog sve veće nesigurnosti  grada i života ljudi u njemu. Ovaj performans će, kao i prethodni, biti održan u sklopu akcija za mir koje Anima realizuje povodom aktuelne političke krize u zemlji, svake srijede, sve dok se kriza ne razriješi.

Tim ANIME

Povodom Međunarodnog dana žena ANIMA - Centar za žensko i mirovno obrazovanje i Centar za ženska prava 8. marta organizuju marš i konferenciju žena  u Podgorici.

Anima će za građane/ke Kotora 9. marta  u 17.00 sati organizovati performans na Trgu od oružja pod istim nazivom „Socijalna pravda – nećemo odustati“ i sa istim ciljevima :

• Afirmacija 8.marta kao političkog praznika

• Afirmacija ženske solidarnosti
• Afirmacija antifašizma
• Ukazivanje na tešku poziciju žena i nezadovoljavajuće stanje ženskih ljudskih prava;
• Ukazivanje na neophodnost unapređenja radnih prava žena;
• Povećana vidljivost ženskog djelovanja;

I ovom prilikom upozoravamo na povećan stepen nasilja i njegovu normalizaciju u svim sferama života: u porodici, na radnom mjestu,u državnim institucijama, na ulici.

Žene su idalje siromašne, isključene, marginalizovane i instrumentalizovane, a mogućnost okupljanja i javnog djelovanja svedena je na minimum. Vidljive su tendencije da se ženama oduzmu ili ograniče stečena prava vezana za rad, političku participaciju, slobodu raspolaganja vlastitim glasom i tijelom.

Ovaj performans će, kao i prethodni, biti održan u sklopu akcija za mir koje Anima realizuje povodom aktuelne političke krize u zemlji, svake srijede, sve dok se kriza ne razriješi

Čestitamo građanima/kama Kotora 8. mart i podsjećamo da je to politički praznik i da sve/i imamo pravo na  slobodu, sigurnost, socijalnu pravdu i blagostanje.

Tim Anime