autorka: Ljupka Kovačević

Još jedna  noć   majki koje pružaju otpor institucionalnom nasilju koje se čini nad njima  i brane ustav Crne Gore pod ćudljivim nebom Podgorice. Bore se da im se ne oduzme stečeno pravo, da pravo nadvlada manipulaciju političara. Smjenjuju se žene iz gradova Crne Gore. U hodu uče solidarnost, u hodu uče i o ćutljivoj većini onih kojih se to kao i njih  direktno tiče ali se ne pridružuju. Ljuti ih ta ćutljiva većina, dodatno stvara osjećanje bespomoćnosti i besmila otpora bezdušnoj i nasilnoj vlasti. Teško  razumije ćuteća većina majki, građana/ki,  da se o njima radi, da majke ispred Skupštine bore njigovu bitku budućnosti. Koje argumente osim straha imaju za nedolazak ? Ko će im nadomjestiti gubitak prava? Kako podnose obespravljenost?   Kao dvostruki red metalne ograde  oko zgrada u kojima je smještena izvršna i zakonodavna vlast , kao  policija koja se uredno smjenjuje  tako i  ta ćuteća većina pravi obruč  oko žen  na ulci  štiteći iluziju da  institucije funkcionišu. Korespondiraju sa vlašću koja vrši nepotrebno nasilje nad ženama i čini njihovu patnju teže podnošljivom. Uprkos tome,majke izdržavaju. Bliskost ženskog iskustva trpnje i slična iskustva ih ujedinjuju, podržavaju i ohrabruju. Žele da čuju sve glasove. Govore  uprkos nelagode javnog nastupa. Glasovi svjedoče o njihovim životima.  U njihovim domovima osim djece i vlastite borbe za preživljavanje i održavanja porodice  nemaju se čime pohvaliti. Sve drugo je ograničeno i ukazuje na teškoće. Još uvijek vjeruju da u zgradama naspram njih rade ljudi koji ih mogu čuti...  Nada opstaje uprkos  povredljivih i osionih poruku predsjednika Vlade. Odgovaraju , bez nasilja, upozoravaju. Brinu . Pitaju se  i pitaju -da li postoji humanost i razumijevanje drugih institucija, država , međunarodne zajednice?  Ima li neko da nam pomogne ?Zašto se ne oglašavaju? Neke prizivaju boga i svece. Na ivici ponora. Kiša još ne pada iako su sve mjere preventive preduzete.

izvjestaj : Ervina dabižinović

Povodom 20. godišnjice delovanja organizacije “Gong”, 13. aprila 2017. u Studentskom centru u Zagrebu održana je regionalna konferencija “U potrazi za Građankom/Građaninom – vremeplov aktivističkih i umjetničkih praksi”. Istog dana, na istom mjestu održana je izložba “Otpor, Pokret, Promjena – fragmenti aktivističkih i umjetničkih praksi u regiji od 1980-ih do naših dana.
Cilj regionalnog aktivističkog spomenara je propitivanje aktivističkih i umjetničkih praksi i njihove intervencije u dominantne političke, kulturne i društvene mehanizme na prostoru nastalom nakon raspada Jugoslavije. Prostor je i danas povezan nepravdom, traumom i iskustvom kojeg su gradile aktivistkinje/visti vremenom, ne zaustavljajujući se ni nakon ratih sukoba. Učesnice/i i govornice/i su bili “ protagonistkinje i protagoniste različitih generacija, tematskih interesa i lokacija”. Kroz četiri dijaloška plana bili su u središtu pažnje “politički momenti koji su odredili aktivističko i umjetničko djelovanje u određenom razdoblju, logike odabira političkih i društvenih tema u fokusu aktivističkih i umjetničkih akcija, formati i tehnologije djelovanja, prijenosi i povezanosti ideja i praksi preko fizičkih i mentalnih granica, odaziv i dosezi uključivanja građana te učinci i utjecaji na javni diskurs i proizvodnju kontradiskursa kroz prostor i vrijeme.”
U uvodnom dijelu “ U potrazi za građankom/građaninom: civilno društvo, nezavisna kultura i mediji kao prostor imaginiranja građanina kao političkog subjekta” Moderatorka je bila : Jelena Berković
a njeni sagovrnici su bile/i: Nidžara Ahmetašević, Dejan Kršić, Borka Pavičević, Mijat Stanić, Toni Vidan
Panela “ U potrazi za građankom/građaninom u predraću, ratu i poraću 1980-ih i 1990-ih
- Kako smo unosili/e nered različitosti u kasni socijalizam?
- Kako smo kovali/e mir i štitili ljudska prava u doba ratova i poraća?
- Kako smo preživljavali /e i podržavali preko granica autokratskih režima
Moderator je bio Eugen Jakovčić a sugovornice: Nada Golubović , Vesna Kesić, Ervina Dabižinović, Lepa Mlađenović, Veronika Rešković

autorka : Ervina Dabižinović

Trećeg dana Protesta  majki  pred Skupštinom Crne Gore malo je novinara i ekipa. Naslovnice novina ne sadrže ni slike ni informacije. Majke nisu tema za našu sedmu silu koja time pokazuje svoju naklonost vlastodršcima, ostavljajući ih bez pitanja i uznemiravanja, tako da mogu mirno da spavaju u svojoj osionosti. Naravno i otplaćivati pojedinim medijima dugove. Majkama će uzeti jer od njih se ima što uzeti. Majke na ulici ispred Skupštine prozivaju vlastodršce za nepravdu koja im je učinjena, svjesne da time brane Ustav. Što je uzrok da mediji ne prepoznaju da je vijest pobuna  majki  sa troje i više djece zbog odluke vlade da umanji naknade pokazatelj projektovanog ne-razvoja posljednjih 20 godina. Dok su majke juče svjedočile o ekonomkom i političkom zločinu koji je izvršen nad njihovim životima i životima njihovih porodica, dok su govorile o patnji koju su transformisale u akciju kako bi preživjele, i kako su sa minimalnim novcem od nadoknada uspijevale da prežive mjesec uz račune koje plaćaju ovoj državi, kako su dobijale otkaze i kako se nije ukazivala prilika da se zapošljavaju, pa tako i tonule u siromaštvo, nije bilo nijedne medijske ekipe koja bi prenijela životnost njihovog iskustva, znanja, svijesti o sopstvenom i tuđem bolu, i trenutka donošenja odluke da će braniti stečeno pravo životima, u javnosti. Ovo je rijetka prilika koja se dešava Crnoj Gori. Žene su zajedno izašle iz svojih domova da zauzmu javni prostor koji nikada nije bio viđen kao mjesto gdje one treba da budu viđene. Moguće da se ovako nešto dešavalo samo pred Drugi svjetski rat kada se stalo pod zastavu antifašizma. U svijetu nisu rijetke ali ni uobičajne pojave da se majke organizuju i da vode političku borbu za ostvarenje nekog prava. Ukazuje se i u drugim zemljama upravo zbog totalitarnih, zločinačkih režima koji osiono odbijaju da prihvate odgovornost za nasilje koje proizvode. Poput argentinskih  majki  sa Majskog trga koje su svojim prisustvom potvrđivale odsustvo a postojanje ubijene djece koja su vođena kao nestala u vojnom puču, povele su akciju do priznanja odgovornosti zločinačke vlade. Danas su snaga razvoja onima koji trpe nepravdu iz različitih razloga.

autorka . Ljupka Kovačević

Bile smo na protestu kao  mirovne aktivistkinje koje zastupaju  ženska ljudska prava, kao drugarice onih koje se bore protiv nepravde od početka tranzicije a najviše da stanemo uz one koje pružaju otpor režimu boreći se za svoje stečeno pravo i na taj način štite Ustav i pravni poredak i sprečavaju dalje samovoljno i manipulantsko ponašanje predstavnika vlasti koji se stavljaju iznad svakog zakona.   Kako smo ranije  sve javno napisle o kontraverzama Zakona o majkama  i o politikantskim namjerama iza toga i pozicije i opozicije koji uporno nastoje isključiti žene iz političkog i javnog prostora.

Navedeno me obavezuje da napišem svoje mišljenje o protestu majki  i upozorim na opasnost koja prijeti da ugrozi mir i naše živote.

Prvo o protestu – bio je to najbolji primjer nenasilne akcije, solidarnosti i podjele odgovornosti sa  ženama koje su učestvovale. Nikada u mojoj aktivističkoj praksi nisam prisustvovala tako velikom  skupu koji je u sebi sadržao toliko patnje, hrabrosti, odlučnosti  i nenasilja (prevazišao je i građanske proteste 2012.).Koordinacioni tim  je odlično saosjećao sa masom i čvrsto „držao konce“ u svojim rukama kako bi cilj protesta bio stalno u fokusu i jasan, brinući o pojedinačnim potrebama i zajedničkom cilju. Bio je to primjer , za nauk , svim izaslanicima međunardonih politika   koji nas hoće učiti demokratiji kroz projekte,  kako se  bolno istorijsko iskustvo potlačenih kanališe u nenasilnu akciju borbe za pravo  i kako   se bijes i suze pretaču u riječi  pjesme i kako se briga o drugima i drugačijim nenametljivo prenosi i kako se isto tako agresivan glas umiruje neodjekom i tišinom.