“Mi ćemo biti pravda!”

Charlotte Bunch, na otvaranju Ženskog suda u Sarajevu

Dvadesetogodišnjica Pekinške deklaracije ujedno je i dvadesetogodišnjica završetka ratova kojima se u krvi raspala SFR Jugoslavija. “Tranzicija” je postala jedna od najfrekventnijih i najomraženijih riječi u četvoroimenom jeziku na kom se, s promjenljivom srećom, razumije većina stanovništva bivše Jugoslavije. Istovremeno, to je i dežurna mantra i izgovor regionalnih političara kad treba posložiti potrgane i nezarasle fragmente društvenog bića izmučenog ratnim i posljeratnim nasiljem koje je na specifične načine i u najvećoj mjeri pogodilo žene na ovim prostorima.

 11.maja u 17.30 sati su  Ambasador Švedske Christer Aspsa sa Liselott Martynenko Agerid,zamjenica šefa misije,Slavica Marković-Sandić,koordinatorka za komunikaciju i javnu diplomatiju i Bojan Cvilak, koordinator za integracije i trgovinu posjetili Kuću slobodne misli gdje su sa članicama Anime razgovarali o aktivnostima Anime. Posjeta je bila u sklopu predstave SEDAM u čijoj je organizaciji Anima učestvovala. Predstava je realizovana u 20.sati u sali Centra za kulturu u Kotoru,gdje je Ambasador pozdravio prisutne i pozvao na sprečavanje nasilja nad ženama.

Ženski sud - feministički pristup pravdi održan je 7-10.maja 2015 u  Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu.

Bile su prisutne aktivistkinje i žene koje su uključene u realizaciju Ženskog suda iz Crne Gore.

Iz Crne Gore je jedna žena svjedočila u sesiji Progon drugačijih i u ratu i u miru   i četiri svjedokinje u sesiji (Ne)objavljeni rat o socijalno-ekonomskom nasilju i otporu žena. Saradnica (ekspertkinja)za socijalno i ekonomsko nasilje bile je Senka Rastoder. Anima je uključena  od samog početka( 2010.) a članica Organizacionog odbora bila je Ljupka Kovačević.

autorka: Ervina Dabižinović
Teško da mogu bilo šta reći na ovu „luksuznu” stvarnost koju živimo u Crnoj Gori.  Teško da išta više mogu reći na ovu stvarnost u kojoj  je otimanje svojine, društvene ili lične, legalizovano sakrivanje zločina. Teško da mogu da kažem išta nakon nebrojeno mnogo pucnjeva u sred bijela dana i ubijanja ljudi između svih nas,  kao u akcionom filmu. Slučaj/evi nije/su riješen/i- ubistvo je profesija koja očigledno ne podleže kazni, ovdje. Sve je već davno prelilo čašu, tako da i užasa koji izazivaju informacije traje svega dva dana, a onda sve potone u mulj bajatih vijesti - gore od očaja.  Ko se sjeća?