autorka: Paula Petričević
Da li je filozofija zbilja “najgori oblik ekscesa uobrazilje”? Nerado priznajem, za mene jest uvijek bila takvo što. Mašta koja divlja na rubovima mogućeg, življivog i mislivog i koja otvara opcije da se živi drugačije od naznačenog ili zapovijeđenog i da se preuzme puna odgovornost za to. Da se ukorijeniš i razgranaš pod istim nebom i istom zemljom i raskrstiš sa sluzavom putanjom crva. Hrabrost da govoriš u svoje ime i razgovjetno obznaniš svoje prisustvo, pri tom ga ne namećući nikome. Spremnost da voliš kao da sjutra ne postoji ili kao da će trajati zauvijek, sasvim svejedno. Tako da - da, filozofija može biti najbolja igračka i gladnim i presitim, i mitomanima i skepticima.
Nerado priznajem, ali činim to iskreno, da sam naivna kao jutro. Moj se optimizamne temelji ni na čemu opipljivom, dokazivom ili pokazivom. Nemam čime da potkrijepim svoju želju, ali ona jednako gori - hoću da živim bez straha i neću da ikome dugujem za to. Hoću sve ono što ne živim sada, jer mislim da mi pripada, jer znam za bolje, jer ga nikome ne otimam. Zavidim vremenu koje je imalo heroje, istovremeno želeći da nam više nikada ne trebaju, ali danas oni djeluju nasušno potrebni, a nema ih na vidiku. Možda čuče sakriveni u svakom od nas, zabavljeni svakodnevnim mukama i svakodnevnim zadovoljstvima, ućutkani, između ostalog, pritiskom sredine da se “ne talasa”, da se ne traži đavo. Ali onda đavo preuzme kormilo i navigaje u svom smjeru, a mi (p)ostajemo nijemi galioti zatočeni u smrdljivom potpaljublju.
