autorka: Ervina Dabižinović
Puno je ćutanja koje treba prekinuti- Odri Lorde
Mojoj majci su talijanski fašisti zapalili kuću u drugom ratu. Umrla je nije oprostila. Dugo sam vodila mučne razgovore sa njom jer je tu činjenicu pominjala kad treba i ne treba, u mom odrastanju, bilo kojom prigodom do dogmatskog odnosa da čak ni RAI nije dugo gledala. Bila je neumorna u pominjanju rata. To njeno ponašanje i unutrašnji doživljaj u potpunosti sam negirala, iako je od kraja rata 1945 do mog rođenja prošlo je svega 18 godina. Onda smo ratovali devedesetih, palili krali i ubijali što se stiglo sa jasnom mržnjom prema drugačijem, sočno začinjenom vjerskim solima. Ona je umrla rukom crnogorskog tranzicionog zdravstva, nedodirljivih čija odgovornost nikada nije prozvana, nesretna što se rat i zločin ponovio. Taj nas je događaj porodični dotukao kao i oni prije tog. Familija rasuta, sve granice zatvorene, izbjegličke godine moje sestre, nemogućnost zaposlenja, gubitak egzistencije i najboljih godina. Političare pominjem odlukom, samo da se izvedu pred sud. Incidentna je situacijanaći se na okruglom stolu na kojem o pomirenju u regionu, treba da daju odgovor oni koji su uključeni u ratna dešavanja, podržavatelji i saučesnici je otvorila moja sjećanja. Njihova neutvrđena odgovornost pokrenula je moj bijes i tugu u istom trenu. Mislila sam na R. na S. na J. na S. na M. , na B.na C.Na sve tramatizovane žene i njihovu djecu, sekundarnu viktimizaciju preživjelih …neka mi oproste one koje nisam pomenula, a preživjele su zločine i stradanja, smrti u njihovom kućama na najstrašnije načine, ubijanja uništenja, genocida, zločina protiv čovječnosti, ratna silovanja i svega onog što poznaje pravo. Mnogo je ćutanja i previše negiranja. Mislila sam evo nekih od tih ljudi, iz devedesetih koji su bili uključeni u događaje. Evo nas svih sa prebrojavanjem u sebi na kojoj strani smo bili i zašto? I mislila sam pred vama moramo stajati ali prije svega zbog istine koju moramo priznati i odgovornosti koja mora da se utvrdi. Vaš život traži pravdu i priznanje kako bi se trauma mogla otvoriti i secirati. Priznavanje zločina počinjenog u naše ime, priznanjem zločina. Važno je priznati BOL i traumu, za izgubljenim, za mjestom, za mogućnoću da se živi bez uzdaha, zbog pokušaja da se normalizuje buduće vrijeme. Važna je odgovornos utvrđena i donesena presuda. Tada zločin postaje zločin, a ne naslijeđa. Prestaje da bude laž i obmana odbrane u ime višeg cilja. Političari iz devedesetih još imaju moć da negiraju, traže da se o tome ne govori, da se navodno ne bi uznemirila zajednica. Poriču značaj politike sjećanja koja predstavlja, čin postavljenja ploče na centre bezbjednosti odakle su napravedno u smrt odvođeni ljudi, da bi opominjala buduće …Da bi nam se komšije vratile. To je primjer drugačiji od spomenika svima. U našem ratu zna se ko je bio ubica a ko je bio žrtva. Treba da nas uznemirava kada uz ubijenog, spomenik predstavlja i ubicu. Srđan Aleksić je izgubio život jer je to znao.