Povodom Svjetskog dana mira -  21. septembra 2017. godine, u 12h, na Trgu od oružja u Kotoru, Anima organizuje mirovnu akciju „Zaustavite rat, a ne izbjeglice“.

Istog tog dana, mirovne akcije će biti održane i u: Leskovcu, Kruševcu, Pljevljima, Beogradu, Tuzli, Zagrebu, Ljubljani.  Povodom toga izdajemo zajedničko saopštenje.

Mirovnu akciju organizujemo:

Zato što smo protiv:

-          Rata, militarizma i rastuće militarizacije, kako na lokalnom, tako i na globalnom nivou

-          Zatvaranja granica, podizanja žičanih ograda, progona, deportacija izbjeglica

-          Prodaje oružje u ratnim područjima od strane država Zapadnog Balkana

-          Ratnog profiterstva, organizovanog kriminala, eksploatacije izbjeglica

-          Rasizma, ksenofobije, rasističke propagande prema izbjeglicama

-          Kršenja međunarodnih konvencija o izbjeglicama

-          Neokolonijalne politike Zapada i diktatorskih režima u Trećem svijetu

Zato što smo za:

-          Zaustavljanje rata u Siriji, Iraku, Avganistanu, Jemenu…

-          Otvaranje granica za sve izbjeglice i regulisanje njihovog statusa

-          Zaustavljanje prodaje oružja zaraćenim državama

-          Solidarnost, odgovornost, podršku izbjeglicama, prije svega ženama i djeci

-          Dobrodošlicu izbjeglicama

Zaustavite rat, a ne izbeglice! Zaustavite prodaju oružja, a ne izbjeglice!

U Kotoru, 20. septembar 2017.

autorka Ljupka Kovačević

Vraćam se sa puta iz susjedne države uvučena u njihov politički kontekst i pobune ljudi koji pokušavaju da slobodno misle i djeluju. Pred tunelom milicija zaustavlja vozila iz suprotnog smjera. Neko je ubijen, mislim. Nema straha. Nema užasa. Nema ni druge misli. Isčezlo je čuđenje i   nekadašnja misao da milicija ganja nekog lopova ili u najgorem slučaju nekog ko je pobjegao iz zatvora. Već godinama unazad  milicija nema takvo lice jer krađe su „uspješno snalaženje u datim okolnostima“, a nepoštovanje zakona uobičajeno djelovanje u Crnoj Gori. 

Užasnuta sam, izgleda da je potpuno normalno da se pitate ko je ubijen kada vidite tu miliciju. Milicija postaje siguran znak   da je čovjek brutalno ubijen i istovremeno  znak normalizacije ubistva u našim mislima „neko je ubijen“.

Depersonalizovano i dehumanizovano. Sledeći korak je da  se  već u prvim izvještajima dodaje  sadržaj  „sa ili bez kriminalnog dosijea“, to je izgleda “specifična razlika“ za nas. Da li je zbog te elaboracije brutalna egzekucija manje ili više brutalna i strašna? U šta smo se mi to pretvorili? Podržavaoci/teljke  egzekucija i suspenzije  zakona?

Nekada je živjeti u Kotoru bila  privilegija. Kotor je značio - kulturu, toleranciju prema različitima i mir. Nisu ga doticala nadgornjavanja u kafanama, tuče mladalačkih grupa, bahatost, ni borba za vlast u državi. Ući kroz vrata grada značilo je udisati taj duh,  te vrijednosti i ljepotu i to je valjda ljudima koji su živjeli u gradu bilo dovoljno. Kotorani su voljeli Kotor. Dugo je Kotor odolijevao pohari devedesetih, duh grada se odupirao nasilju i kada su ga ljudi izdavali i zloupotrebljavali. I dok je bijesnio rat u okruženju on je bio utočište za mlade i nenasilne. Do 2006. u njemu se još moglo ljudski živjeti. 

Kada su se ustoličili učesnici „rata za mir“ i postali svjesni da su oslobođeni odgovornosti za zločine koje su činili, sve što je disalo kulturom, mirom i nezavisnošću trebalo je kooptirati  i degradirati. U Kotor su organizovano, pod okriljem vlasti upumpavani akohol i droga jer je postalo jasno da je to način da se duh grada napadne, ugrozi i savlada, da se potčini kulturi nasilja (primitivizma) i mržnje (podjela). Građanstvo se, već podobro izmučeno uništavanjem svega što je značilo sigurnost   i instaliranjem „svojih“ na pozicijama moći, povlačilo  iz grada i od grada. Kotor se više nije mogao braniti, nestali su oni koji su ga voljeli. Ranjeni grad se mogao predati kome god. Nezasita  beskrupulozna politička  elita sa pomagačima iz tame ga je posjedovala  i ne samo oni, nego i oni koji se smatraju predstavnicima  kulture, umjetnosti i akademije  kako bi i oni nešto opelješili.  Za takve, u „novom“ vremenu u „njihovom vremenu“  politika kruzinga je vrhunac  turizma, zarade i razvoja vlastitih domova. Dehumanizacija.  Kotor više ne može biti dom ni za jednog jedinog čovjeka koji ima namjeru kvalitetno živjeti. Nekada se govorilo o elitnom turizmu, o kreaciji i valorizaciji umjetnosti, kulture, ljepote prirode koje je bilo u izobilju u svakom uglu Kotora. To je ućutkano  šatrama, bukom, nasiljem i projekcijom takozvanih klanova. Umrtvljen grad, o čemu svjedoče oni koji ga u hordama obilaze,  i grad nasilja, o čemu svjedoče oni koji u njemu žive. Kriminalizacija Kotora je bila  oružje  političke elite protiv duha mira i tolerancije grada  i lanac smrti kojima prisustvujemo posljednjih godina je vidljivi rezultat dugog organizovanog djelovanja.

Ne mogu da ne mislim da je ubijeni čovjek, kome se mrtvom izvinjavam zbog priče o gradu za kojim žalim, imao samo 5 godina kada je pohara počela, kada su „dobri“ ustuknuli pred nasilništvom i mržnjom i pustili da političke elite, izrasle u  ratu, kreiraju ambijent u kojemu je ono što se Kotoru desilo rezultat njihove borbe za pravnu državu i protiv kriminala.  O tim rezultatima više nego cinične su izjave predsjednika Vlade i odgovornog ministra u susret još jedne nerazriješene egzekucije. 

Brutalno ubistvo čovjeka u gradu je uvijek pucanj u grad (koliko ih je bilo posljednjih godina?). Da li će oni koji su govorili da  vole Kotor,  a nisu znali da ga sačuvaju, znati da zaustave pomahnitali duh kojeg samo prestanak nasilja na svim nivoima može umiriti. Odmah. 

20.septembar

autorika: Ervina Dabižinović

Septembar  u medijskom oku zrcali podvođenje žene (i dame) pod zajedničkog kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima. Impotentni politički kurs opozicije iznjedrio je i jednu ovakvu ludost na osnovu koje hoće da profitira zbog neizvjesnosti  na predstojećim izborima. Kome u Crnoj Gori nije jasno da se igraju naduvanom lutkom za manipulaciju, treba da se prisjeti primjera u kojima su žene kandidovane ili obnašale (je li ovo srpska ili hrvatska varijanta zajedničkog jezika?) pozicije u vlasti. Očigledno je kratko političko pamćenje kada su žene u javnoj sferi prisutne vjerovatno iz više razloga. Jedan od njih je  da je to kad god se ženama formalno maše u javnom diskursu uvijek bez sadržaja, bez  odgovornosti i naravno sa površnim odnosom prema onom što se u teoriji zove žensko pitanje. Od pogroma nekadašnje prve predsjednice parlamenta CG, te pogroma političarki koje su mislile svojom glavom, preko napada na aktivistkinje civilnog društva, posebno poslednjeg linča aktivistkinje koji je nezabilježen ikad u istoriji ovih prostora, do štrajka glađu majki pred Skupštinom, koje su kolateralna šteta opozicione politike i pozicione kalkulacije pred izbore, primjeri pokazauju koja ozbiljnost, dubina i odgovornost vlada političkom mišlju u glavama naših vrlih političara svih boja. Svaka koja se usudila da misli sopstvenom glavom i djelovala u skladu sa sopstvenom odgovornošću i mišljenjem bila je osuđena na medijsko čerečenje koje se nikada ne dešava muškarcima. Makar ne na toj razini (jedna od varijanti našeg zajedničkog jezika razumljiva svim našim narodima i narodnostima). Ajde neka se neka kandiduje. Politikantsko traganje za ženom i damom, podsjeća na primjer biranja rasnog psa da se djete igra u bogatoj kući. Pa kad se dijete izigra, bace ga na ulicu.  Slučajevi žena i pasa brojni i istovjetni. Sleduje ulica. I nasilje.

A kako je to kada žena obnaša funkciju pokazuju primjerom žene pozicija kroz par karakteristika - lojalnost lideru, snishodljivost partiji/bratstvu  i sistemu te gubitak integriteta i legitimiteta (pate i opozicionarke od ovih boljki i vole aplauze kada nekog šamaraju). Ozbiljnije od svojih kolega iz partije postaju simbolički sredstvo za čišćenje krvavih košulja, kriminalne rđe i partijskog smeća lišavajući tako odgovornosti sve što dolazi od njihovog partijskog bratstva, i nas mogućnosti za promjenu. A služba neliberalnim profiterima? Ali nije samo to. Bez obzira koliko  u javnosti CG djeluje žena koje su dostojne političkih kandidatura i djelom i znanjem, kreirani politički kontekst svakako da bi potrošio onu koja se kandiduje, što bi se reklo sama od sebe, mimo partijskog mača i liderskog šarma, što bi bio poseban kvalitet. Lideri još hoće da vedre i oblače. Tako prema svojoj mjeri i kreiraju politički okoliš i mjere sve karakteristike moguće još uvijek nepredložene persone.