autorka : Ervina Dabižinović
Izborna kampanja u Crnoj Gori je u punom zamahu, obećanja ne hvali i mahanja ekonomskim programima. Traje ubijanje na našim ulicama. Političari glume u spotovima jer im nije dovoljno glumatanja u realnosti. Stav vlasti da stradaju oni zbog kojih ne bi trebalo da brine pošteni svijet bi trebalo da zabrine sve nas i da nas natjera da ih natjeramo da se suoče sa odgovornošću za kontekst koji su formirali. Većina predizbornih obećanja koja su vezana za spoljnju i unutrašnju politiku toliko su nam znana da nije trebalo da troše naše pare dok većina ne zna što će sa zimom, potrošačkom korpom, računima, gubitkom radnih mjjesta, uništenim potencijalima inače jedne lijepe teritorijalne oblasti koja zaostaje zbog izostanka odgovornosti političkih elita. Neinventivne, neznavene poruke sa bilborda, slogani napunjeni značenjima koja obesmišljavaju, idu ruku pod ruku sa njihovim politikama koje se svim mogu imenovati ali ne mogu podičiti novom političkom vizijom i boljom društvenom realnošću. Uspjeli su više od očekivanja da građane/ke transformišu u biračko tijelo zastrašeno svim lažima i prevarama, koje se sada samo autocenzuriše, dok trgovina između političara ne prestaje. Vlast ne bira sredstva. Ukoliko je uhvaćena u grešci pravda se opet svim sredstvima, najgrubljim poricanjem. Justiciji su davno svezane oče partijskom maramom i čini se sve da tako i ostane. Nepravda koju sije sistem koji nas ne prestaje poražavati dnevno, nema odgovor dok se ne lišimo cenzure i upravo te emitere mržnje osujetimo da zloupotrebljavaju svoje pozicije. U tome nam niko neće pomoći do mi sami. Traje ubijanje na našim ulicama.
I taman kada sam mislila da je odgovor opozicionog lidera da se nakon izbora može sjesti za stol i ozbiljno pregovarati uslijedila je nova informacija da su uslovi prihvatljivi do nekle, a od nekle je i druga opoziciona lista odustala od svog temeljnog zahtjeva. Politika trgovanja svim bez principa je disciplina na koju niko nije osjetljiv. Traje ubijanje na našim ulicma.
Okupacija političkim emisijama u medijima, kojima se konstantno provlači istresanje prljavog veša između bivših partnera, koji nas nisu uvlačili u tu priču dok su zajedno dogovarali kompletnu predaju društvenih resursa i otvarala širom vrata lažima i prevarama domaćih i bjelosvjetskih igrača, uz pokušaj stvaranja balansa između opozicionih lista, a potom zajednička zona napada na vlast, pokazuje ružnu realnost u kojoj su utopljeni potencijali za napredak, dok suštinska platforme kako da se dovede do promjena izmiče. Mediji, rame uz rame sa političkim subjektima koriste priliku kako bi usisali novac, dok novinari pokazuju sličan nedostatak profesionalizam koji se toleriše političarima. Pozicija se trudi opravdati sve izrečene pogreške o kapitalnim kriminalnim akcijama, svojih predstavnika u javnosti dok opozicija pokušava da nam kaže sve ono što znamo samo sa zakašnjenjem. Nesmjenjiva vlast i dio opozicije pokazuje da nismo mrdnuli iz devedesetih nacionalističkih, ratnohučkaških, profiterskih, a da 27. godina kasnije, jesmo u goroj ekonomsko-političkoj poziciji nego što smo bili na početku pokušaja uvođenja parlamentarizma. Da, nešto se promjenilo ali su političke igre ostale iste. Sistem partijske moći i discipline usisao je i one koji su ojačali dovoljno kako bi dali legitimitet i starim i novim igračima. Taj broj novih imena koji vjeruje da može je jedina promjena u starim partijskim negvama.
Nama nedostaje nova politička vizija, u kojoj bi zajednica i društvo dobili odgovor na zahtjeve života, pitanja razlika i različitosti, pitanja mira, oslobođenja žena, ekonomsko-politički pravedniji odnos, bezbjednost koja ne uključuje politike ratnih saveza ni sa NATO-m niti sa Rusima, jasnim odnosom prema kulturi sjećanja i mira....i konkretno za početak zabrane na javno djelovanje onih koji su od devedesetih do danas poricali odgovornost za ono što su učinili. A to pojedinačni napori kroz partijske strukture, sa najboljom namjerom nisu metodologiji koje mogu dovesti do boljitka. Osmiljenu političku viziju nisam uočila u ovoj političkoj areni. Ono što jesam jeste da pojedinke govore novim političkim jezikom, što raduje. Međutim, novi govor zahtijeva i novi politički aranžman sa muškarcima i partijskim strukturama, unutar partijskih dvorišta a onda uređenje zajednice na nov način.