REAGOVANJA TOKOM 2012.

  • MINISTAR I RODNE POLITIKE U PREDUZETNIŠTVU-januar 2012.
  • ODUZIMANJE DOSTOJANSTVA - februar 2012
  • PREMIJER NIJE UČIO SAMO JE SLUŠAO - februar 2012)
  • LICEMJERJE CARUJE – DEMAGOGIJA KLADE VALJA - april2012
  • MALO MI JE DOSTA CRNOGORSKIH SAVOVA O POLITICI -april 2012
  • O ŽENSKIM STUDIJAMA U CNOJ GORI - jun 2012
  • STRAH ME NJIHOVOG STRAHA - jul 2012
  • NOVO POROBLJAVANJE - jul 2012
  • POVODOM NAPADA - septembar 2012
  • PRITUŽBA NA STANJE hotela SIND u Kotoru - novembar 2012
  • MALOLJETNE MAJKE Novembar 2012

MINISTAR I RODNE POLITIKE U PREDUZETNIŠTVU

(januar 2012.)

Imale smo priliku da prije neki dan čujemo uvodni govor ministra Numanovića na okruglom stolu „Kreiranje povoljnog biznis ambijenta u službi razvoja ženskog preduzetništva“ i shvatimo, po ko zna koji put, da je to još jedna isprazna priča kojom ministarstvo najavljuje pomak u rješavanju teškog socioekonomskog položaja žena.

U svom govoru ministar pokazuje nepoznavanje osnovni rodnih politika, kao i nepoznavanje specifičnog položaja žena u crnogorskom preduzetništvu. Naime, strategije za razvoj malih i srednjih preduzeća (2007/10, kao i novi dokument 2011/15) kao osnovnu prepreku razvoju ženskog preduzetništva prepoznaju podatak da žene u Crnoj Gori u 90% slučajeva nemaju imovinu u svom vlasništvu što, prema važećim propisima, predstavlja osnovni uslov za dobijanje kredita. Međutim, sudeći prema ministrovom obraćanju, taj ključni problem s njegove strane nije ni pomenut ovom prilikom.

Godinama ŽNVO insistiraju na neophodnosti osnivanja fondova za žene za različite namjene, a naročito u smislu pružanja podrške ženama koje žele da se ekonomski osamostale i izađu iz stanja zavisnosti od muškaraca i društveno prihvaćenih i stimulisanih patrijahalnih politika. Radile smo niz istraživanja koja nas upućuju na zaključak da su žene itekako motivisane da se angažuju na svim poljima, pa tako i preduzetničkom, ali je društveni kontekst (naročito politički) uprkos deklarativnoj podršci, potpuno zatvoren za stvarno povećanje participacije žena, budući da mjere koje se preporučuju koriste izuzetno malom broju njih. Očito je da se radi o tome da se ne napravi nikakav realni pomak, već samo da se instrumentalizuju (još jedanput) žene od strane političkih glasnogovornika.

Posebno skrećemo pažnju da preduzetništvo kao djelatnost ne treba da pripada samo određenom broju privilegovanih predstavnica ženskog pola koje posjeduju imovinu, ili onima iza kojih stoji bogati muškarc koji je voljan garantovati za njih svojom imovinom. Preduzetništvo mora biti dostupno svakoj ženi, a ministarstva i državne institucije su u obavezi da to učine mogućim, kao što su i predstavnici ministarstava u obavezi da nađu oslonac u statističkim podacima o učešću žena u kreditnim fondovima za preduzetništvo iz državnih budžeta poput: kreditne podrške iz IRF, ZZCG, konkusa Direkcije za razvoj MSP i slično, a ne da upućuju žene na skupe bankarske kredite koji su većini njih nedostupni.

Ove godine, prema izjavi ministra, IRF će podijeliti 20 miliona eura za podršku bisnisu. Mi znamo da je u 2011 godini od 11 600 000 eura iz IRF, ženama pripalo samo 250 000 ili 2%, a da ZZCG iz godine u godinu smanjuje budžet koji je bio najdostupniji nezaposlenim ženama. Ono što bi uistinu pokazalo namjeru nadležnih institucija da se ozbiljnije pozabave stimulisanjem ženskog preduzetništva, a što je, prema našem mišljenju, ministar morao garantovati u svom obaćanju je sledeće:

Prvo – Mjere afirmativne akcije za žene – dio sredstava isključivo namijenjen ženama u visini od 30% koji dokazuje namjeru države da riješi neravnopravnost na ovom polju, kao i vidljivi napor institucija da obavijeste sve žene o njihovim pravima u ovoj oblasti.

Drugo – Da pronađu mehanizme za osiguravanje garancija nezaposlenim ženama koje nemaju imovinu u vlasništvu, kao i da svi državni fondovi za finasiranje razvoja samozapošljavanja, start up preduzetništva i MSP preduzeća budu transparentni u smislu da kreditne i druge institucije kao što su IRF, ZZCG, Direkcija za razvoj MSP i ostali davaoci kredita za razvoj preduzetništva iz državnih budžeta informacije o samom konkursu i uslovima konkursa učine vidljivijim za crnogorsku javnost i sve zainteresovane žene, budući da nije dovoljno da ih samo istaknu na svom veb-sajtu, već je neophodno pokrenuti širu i dopstupniju kampanju.

Treće – Da se pri ministrastvu formira tjelo koje će kvartalno vršiti monitoring nad efektima ovako propisanih mjera u smanjenju siromaštva žena i razvoju ženskog preduzetništva i o tome redovito obavještavati javnost.

Ukoliko pomenuti okrugli sto nije služio ovoj svrsi, smatramo da je to još jedna „šarena laža“ na putu u Evropsku uniju koja će ogromnu većinu žena ostaviti u ekonomski zavisnom položaju, optužujući ih da su one te koje „imaju problem“, budući da su nedovoljno motivisane i sposobne da se konstituišu i potvrde kao ekonomski subjekti u tržišnoj utakmici koja, uprkos deklarativnom univerzalizmu, nije u stanju da obezbijedi ravnopravne uslove svim učesnicima/cama.

Tim Anime

ODUZIMANJE DOSTOJANSTVA

( februar 2012)

Fond PIO se odnosi prema penzionerima/kama kao prema kriminalcima/kama ili kao prema osobama kojima treba starateljstvo. Sklapa u njihovo ime ugovore kojima garantuje “prevenciju zloupotrebe”držeći njihov novac u svojoj kontroli da oni ne bi “prekoračili ovlašćenja”. Takav odnos institucije u demokratskim sistemima imaju samo prema djeci a sve drugo se smatra sistemskim nasiljem.

Penzionerka sam koja nije više željela da bude klijentkinja NLB Montenegro i regularno sam zatvorila račun u ovoj banci. Otvorila sam račun u drugoj banci i trebalo je da ponesem prijavu u Fond PIO kako bi mi penzija bila uplaćena na nov račun. Urađeno. U Fondu PIO nastaju problemi, traže da donesem POTVRDU da „nemem zaduženja kod NLB Montenegro“. Kažem da sam zatvorila račun u toj banci i da nemam nista vise sa njima , imam i papir sa nulom na računu. Traže POTVRDU koju mi niko nije dao. Smatram da to ne treba njih da interesuje i da je moje pravo da imam račune u bankama i da se predomislim u vezi neke banke a da je obaveza Fonda PIO da mi uplati penziju na račun koji ja želim . Imam pravo, kažu, ali   bez obzira što tvrdim da nemam zaduženja u NLB Montengro, ljubazna službenica „ne smije“ da primi prijavu o drugoj banci. Istinski želi da mi pomogne i zove odgovornog koji me obavještava da je Fond PIO sklopio ugovor sa bankom „u mom interesu“ i da je PROPIS da ja moram da imam POTVRDU i da je jedini način da primam penziju preko druge banke da idem u NLB Montenegro i donesem POTVDRU da nemam zaduženja. To ću platiti 2 eura! Zar nije neko trebao o tome da me obavijesti kada sam zatvarala račun?

Još ne znam zašto Fond PIO treba da ima potvrdu o mojem bankovnom stanju.Dio odgovora sam dobila od načelnika iz Fonda PIO koji mi je objasnio da „mi imamo takav ugovor sa BANKOM „ a na taj način se banka „osigurava“ jer „velikodušno“ u interesu penzionera daje “kredit bez žiranta“!

Nije mi jasno da li me tretiraju kao kriminalku ili osobu u potrebi za starateljsvom? Kako god oni su odlučili da odlučuju za moje dobro. Za   „kredit bez žiranta“ kontrola mog računa u njihovoj banci bez obzira što nemam kredit. Da li to Fond PIO i banka štite mene od mene same? Po njihovoj definiciji (kao penzionerka) sam potencijalna kriminalka ili ograničenih sposobnosti za rasuđivanje pa ne mogu odlučivati o posledicama vlastitog djelovanja i vlastitih zaduženja. Oni prave „prevenciju“ mojih „zlodjela“ kao da ne postoji zakon, Sudstvo i Tužilaštvo i kao da nije moje ljudsko pravo da odgovaram pred zakonom ako ga prekršim. Ili ne vjeruju u Sudstvo i Tužilaštvo. Bez onzira na njihova ubjeđenja ni Fond PIO ni Banka ne mogu da štite svoje interese na moju štetu i moje deranžiranje. Nemaju pravo da „preventivno djeluju“ jer nisam ništa skrivila a i da jesam postoji zakon. Klopka u kojoj se drže penzioneri/ke i 2 eura za potvrdu da niste kriminalka vrijeđa ljudsko dostojanstvo

Dodatno , obavještenje načelnika iz Fonda PIO je da nema „teorijske šanse“ da dobijem penziju ovog mjeseca na račun banke kod koje sam otvorila račun jer je vać urađen obračun za ovaj mjesec i treba da dobijem novac u banci kod koje više nemam račun. Ako bude nekih problema njemu treba da se obratim. Pitam se – Zašto? Gospodinu je ostalo nejasno kako se ja to nisam raspitala kada „sistem završava obračun“. Dakle, i ovo je moja obaveza!

Potpuno je jasna politika „prevencija zloupotreba penzionera/ki“ koja se vodi iza naših leđa a svodi se na napad na građansko dostojanstvo , pravo na izbor i potpunu informaciju od strane institucija . Potpuno je jasno zašto tako veliki broj upravo tih koji trpe tako perfidno sistemsko nasilje podržava ovu javnu i tajnu politiku jer kada vam godinama institucije oduzimaju pravo da mislite svojom glavom, lagano , svaki put neka potvrda , svaki put pogrešna instrukcija , svaki put duži red u kojem čekate,svaki put optužba da niste sposobni i još ste skloni kriminalu znate samo da zatvorite uši i oči i trpite i ćutite da se ne bi dodatno ponižavali.

Ljupka Kovačević ,aktivistkinja Anime

                                                                                      

LICEMJERJE CARUJE – DEMAGOGIJA KLADE VALJA

(april2012 )

Licemjerje caruje – demagogija klade valja. Ovo bi moglo da bude zaključak današnje sjednice parlamenta. Bezbroj puta do sada sam reagovala na zloupotrebu prava, istine i ljudi. Danas vidim da je pervertiranost tih pojmova   u parlamentu dovedeno do savršenstva. Isina je pokopana definitivno jer da nije danas bi se pričalo o ponašanju i ratnim avanturama predloženih za čelo ministarstva odbrane i čelo ministarstva za ljudska i manjinska prava. Da li se ko pita šta je sa zločinima u ratu i u miru koje je činjeno u naše ime od danas promovisanih „ moćnika opšte prakse“ pa im se može jednostavno i pripisati “opšta praksa“ bezakonja , nesposobnog sudstva, tužilaštva i ratničkih institucija odbrane . Za čudo, opozicija je imala smislene primjedbe, međutim, malo ko ko još uvijek može da sluša ljude koji jedino i isključivo radi ličnih privilegija ostaju u tom domu jer tako daju legalitet i legitimitet institucijama vladajuće koalicije. Zato ih predsjednik parlamenta u svakom nastupu diskredituje njihovom ratničkom prošlošću, koju on nema. Mrvice kredibiliteta valjaju se po blatu populizma i služe za odbranu svih kriminala DPSa . Crnogorskoj javnosti je jasno zašto hvaljena gospođa nije predložena niti za akademika, niti za ambasadorku, niti za sektor inostranih poslova, argumenti da je žena je kvalifikuju (a sve žene u CG takva argumentacija duboko ponižava jer je u službi negiranja njenih referenci i povećanja postotka žena u Vladi) kako bi se , ona sama, definitivno porobila, pripitomila i aktivno ujključila u borbu za njihovu demokratiju. Ministrarstvo odbrane za slavu imena vrhovnog vođe sve pod krinkom patriotizma i jasno vidljivog cinizma onih koji su uništili sve što se uništiti može pa ostavili topovsko meso za NATO intervencije, to „meso“ u rat treba da šalje žena sa svim referencama akademkinje i partijske prvoborke. Naravno da je lojalna partiji. Lojalnost ne obavezuje ministra ljudskih prava jer on tna tom mjestu , rado i komotno može da ne radi ništa . Dosadašnje „zasluge“ ga preporučuju – politički korektan govor je savladao i ćutao je o diskriminaciji i diskreditaciji najveće marginalizovane grupe, a to su žene. Sve žene .Onaj u CG koji to već ne razumije , koji to ne zna, nije samo neznaven nego je nedemokrata u najboljem slučaju a najvjerovatnije nacionalista i fašista. Naravno da me ovakva postavljenja gdje se uvije očekuje izvinjenje „da u toj oblasti nema iskustva“ uznemiravaju jer više vremena a ni resursa za mir, razvoj i demokratiju izgleda kao da nema.

Ljupka Kovačević

PREMIJER NIJE UČIO SAMO JE SLUŠAO

(februar 2012.)

Prije godinu dana bila sam primorana da napišem „ lekciju „ na Premijerovo neuvažavanje i nepoznavanje politika rodne ravnopravnosti, pretpostavljajući da je u pitanju nedovoljna senzitivnost , osviješćenost o ovim pravima ali i nedovoljno znanje. U najnovijem reagovanju Premijera , nakon sastanka sa organizatorima protestnog skupa građana/ki 21.januara zatečena sam količinom neznanja o pravu građana/ki na samoorganizovanje radi ispunjenja zahtjeva koji ih se tiču. Premijer umjesto da razumije da on predstavlja izvršnu vlast CG a ne učitelja o načinima organizovanja građana/ki , preporučuje organizatorima da „uđu u politiku“ i da se“izmjere na izborima kroz formiranje partije“.

Da nije opasno bilo bi smiješno.

Prvo, Premijer ne razumije Ustav jer u njemu piše da ljudi imaju pravo na samoorganizovanje, nigdje ne piše da to mora biti kroz političke partije. Dovoljno je da ljudi procijene da je ugroženo njihovo pravo i da ga brane na način koji oni smatraju adekvatnim, a da to ne ugrožava druge ljude.

Drugo, ne razumije šta je to politika, da je politika vođenje zajednice u interesu većine na način koji se čini efikasnim,pri čemu građani/ke mogu da delegirju dio moći političkim partijama i djeluju kroz njih a i ne moraju, već mogu samostalno da djeluju ukoliko su nezadovoljni načinom zastupanja njihovih prava od partija i institucija vlasti.

Treće, ne zna koja je pozicija Izvršne vlasti u sistemu parlamentarne demokratije a to je da sprovodi politike ( ekonomsku, socijalnu, obrazovnu, kulturu, politike ljudskih prava i ravnopravnosti) u skladu sa zakonskim okvirom države, odlukama i zakonima Parlamenta i u skladu sa potrebama i zahtjevima građanstva

Četvrto, ne zna koje su kompetencije civilnog društva gdje postoji pravo i moć da se utiče na poluge vlasti sa stanovišta slobodne ljudske misli u opštem interesu.

Peto, ne zna da skoro dvadeset godina u CG djeluju nevladine organizacije kojima je svima cil – povećanje participacije građana/ki u odlučivanju u zajednici kako bi interesi većine bili uvaženi
Šesto ne zna da se donacije dobijaju kako bi se pomoglo i državnom budžetu da se razvija kritička svijest i sloboda da ljudi budu aktivni u društvu, po pitanju prava, sloboda i zajedničkih interesa što pomaže razvoju društva i demokratije.

Šesto, ne razumije šta je institucionalno a šta vaninstitucionalno djelovanje .

Ovaj stepen neznanja je opasan iz više razloga

  • isključuje Ustav i Izvršnu vlast stavlja kao izvršni organ koji odlučuje o tome da li ljudi imaju pravo na samoorganizovanje
  • politiku čini ličnom prćijom „izuzetnih ličnosti“ što je u najblažem slučaju autoritarnost a može da rezultira nacionalizmom i fašizmom
  • neuvažava slobodu zajedničkog djelovanja oko legitimnog zahtjeva, što rezultira represijom.
  • negira odgovornost vlasti za ekonomsku, socijalnu, obrazovnu i sve druge politike koje se sprovode u jednoj državi
  • obesmišljava sve napore međunarodne zajednice i civilnog društva da se uvaži i poštuje pravo svakog građanina/ke bez obzira da li pripada ili ne pripada nekoj zajednici ili prihvata ne prihvata nametnute identitete.

Nažalost, mogu da razumijem da je ovakav stepen neznanja rezultat dugogodišnjeg slušanja i poslušnosti autoritetu osobe koja ima sve kvalifikacije (obrazovanje, intelektualne i socijalne ) da u situacijama izazova ponovi model vlastitog učitelja sa mnogo opasnijim posledicama jer se kontekst djelovanja u međuvremenu promijenio. Nerazumijevanje ovih temeljnih postavki stavlja čitavu zajednicu u kriznu situaciju i zato Premijer mora biti svjestan da jedino on lično, izvršna, zakonodavna i sudska vlast mogu biti odgovorne ukoliko CG ne bude uspjesno nastavila put u EU a građani/ke mogu da podrže ili ne podrže ta nastojana i insistiraju da ih predstavljaju oni u koje imaju povjerenja

Ljupka Kovačević, aktivistkinja Anime

MALO MI JE DOSTA CRNOGORSKIH SAVOVA O POLITICI

(april 2012)

Dugo, jako dugo još od vremena jednopartizma vlastodršci okupiraju značenje politike kako bi se ona od građana/ki prepoznala kao nešto negativno, prijeteće,moralno problematično. Politika  se direktno povezuje za status nedodirljivih ( rezervisana mjesta na predstavama, parkinzima, u redovima, u poslovima, u obrazovanju, zdravstvu ...) za mušku autoritarnost( muske dike i prilike tradicionalnog patrijarhata) za korupciju (bez nje : nećeš se zaposliti, nećeš dobiti stan, nećeš napredovati, nećeš biti na tim i tim mjestima...) , za laž ( obećavaju neispunjavaju, uvijek krive „objektivne okolnosti“ ) za veliki kriminal (obogatili su se vidljivo, sigurno ne od „plate političara“ jer od nje tek(jedva pristojno mogu da žive)za manipulaciju(nikad ne kažu kako ih njihovi glasači hrane već kako se oni za njih bore! ). Svjesni su da misao i jezik prate realnost. Okupiraju simboličku ravan kako bi utjelotvorili u našu misao njihovu prljavštinu. Skoro da uspijevaju, politika je pogrdna riječ zato što se sa njima identifikuje ali se plaća tiime što se ne propituju   njihovi monopoli i privilegije, opuštenouživaju u svojoj moći i institucijama ...Skoro, ali ne sasvim. Još uvijek ,van njihove kontrole, ima onih koji vjeruju da je politika neophodna ali da ona podrazumijeva drugačije metode od njihovih kao i drugačije vrijednosti od navedenih.

Tu je kvaka. U nedostatku bespogovornog slušanja , mora se upotrebiti sila. Prvo se nudi megdan. Premijer poručuje „izađite u moju arenu da se izmjerimo!“. Poruka je – Ko jači tlači!Da „obaramo ruke“ pa ko pobijedi „njegova je raja“. Nije neobično što ljudi koji vjeruju u njihov (gore navedeni) opis politike, glasaju isto. Nije valjda da će glasati za „jače“ koji sigurno i „jače tlače“kako reče jedna uplašena gospođa „neka ovi odu ali drugi da ne dođu!“ Eto toliko su ubjedljivi u ocrnjivanju i utjerivanju straha od politike. Imaju svoju arenu, poznatu publiku i statiste... Neki ne pristaju.

Neki od njih koji nemaju toliko moći u državnim insatitucijama prizivaju strpljenje. Dvadeset godina su uvijek „pred budućnošću“, nikada u sadašnjosti i nikada pred odgovornošću za ono što su uradili ili rade. Ovakve pozive   razumiju isključivo oni koji ih plaćaju članarinom da „misle“ nerazumijevanje ostaje onima koji će sjutra biti obilježeni remetzilačkim faktorom njihove idile. Neki ne vole demagogiju.

Konačno,treba se javno odreći vrijednosti kojima s su oni okupirali politiuku. Nikako  se odreći politike (interesovanja za uređivanje života u zajednici) jer je to integralni dio naše ljudskosti (mnogi koji su je se odrekli odrekli su se i dijela svoje ljudskosti, što je šteta) jer oni to žele. To znači predati im vlastitu moć. Nisu u pitanju izbori , nego suština. Politika kao vještina organizovanja života u zajednici je naša obaveza i odgovornost. Naravno da su naša i prava koja proističu iz toga, da od onih koje plaćamo da to rade u naše ime tražimo odgovornost, nezavisnost i polaganje računa , jer su na to pristali svojom voljom .

Treba se javno odreći njihovih metoda javnog djelovanja: potkuplkjivanje medija, zarobljavanja institucija i u njima zaposlenih, eliminisanje različitih i neistomišljenika , stvaranje privilegovanih, satjerivanja svih u jednoumlje i obožavanje vođe. Ne treba se odreći metoda : kreacije, slobode govora i organizovanja , uznemiravanja moćnih, traženja odgovornosti , brige za drugačije.

Bavimo se politikom na svakom mjestu, ljudi to stalno i radimo, ali to radimo javno. Drugačija politika nam treba ne ni poziciona, ni opoziciona, ni mjerena, ni izmjerena,ne ni manje ni više zlo, nego istina o zlu koje su činili u nase ime , braneći njihovu politiku i pokusavajući da nas dovedu na njihov teren. Ostanimo na svom baveći se politikom onom koja će vratiti vrijednost politici, za socijalnu pravdu, nenasilje i kvalitet života i prirode .Politici koja će institucije načiniti servisima građana, instrumente vladanja potčinjene građanima/kama i javnom mnenju.

Bavimo politikom slobodni od bilo koje „boje“i uniforme, ne uklapajmo se u – pozicione, opozicione, zavisne , nezavisne , odgovorne , nedogovorne, strpljive , nestrpljive , pametne, nepametne, redove, nego samo u svoje. Oni neka broje koji su to , ako im je do broja stalo. Ne dajmo se imenovati jer je javni prostor mjesto našeg angažovanja za sve koji žele drugačiju politiku.

Ne plašimo se politike. Niko se neće odreći vlastite psihologije samo zato što postoje ljudi čije je to zanimanje, tako ne bi se trebalo odreći politike zato što postoje neko ko je plaćen da kroz institucije sistema sprvodi našu volju a činio je to što je činio.

Oni hoće njihov teren, njihova pravila, uspješno sprovođenje njihove politike (opis na početku) malo mi je dosta da se to naziva demokrastkom politikom kada nas treba „dovesti u red“ . Neka uče. Ne smije se dozvoliti da njihovo neznanje utiče da se pravi nova mimikrija za ono što je politika samo zato što oni to hoće.

Ljupka Kovačević

O ŽENSKIM STUDIJAMA U CNOJ GORI

(jun 2012)

Prije par dana objavljen je konkurs za magistarske studije- Ženske studije (rodne studije), koje je raspisao Univerzitet Donja Gorica. Devet generacija alternativnog programa ženskih studija, polaznica koje su ga pohađale, zbog temeljnih principa feminističke teorije, odgovornosti i ozbiljnosti, razvoja kritičke svijesti obavezuju nas da se oglasimo.

Ukazujemo na to da je ovaj parafeministički projekat jasan pokazatelj da je politika koju čine oni koji vode i ovaj Univerzitet stavila šapu na obrazovanje i to ne ni manje ni više nego na znanje koje razvija kritički odnos prema tradicionalnim naučnim postavkama i pretenduje da mijenja postojeće naučne zakonitosti koje se predstavljaju kao rodno korektne i neutralne u cilju razotkrivanja ženske istorije, doprinosu žena stvarnosti i koje je odgovorno za sutinske promjene u jednom društvu i svijesti.

Pokuša da se u „domestik“ obrazovanje preko ovog programa „uvezu“ obrazovani sa strane, pokušaj ponovne kolonizacije KOLONIZOVANOG- i onda iu sada ( i u bivšem, sistemu i u današnjem) ....je još jedan napad na one koji su svojim djelovanjem odgovorni za krhke korake desetina žena kojima je feminizam promijenio život i kojeg ga vide kao svoju „akademsku zastavu“.

Na žalost implementacija programa ženski studija nije nikada bila namjera akademske elite i zajednice u Crnoj Gori pa i ovaj pokušaj predstavlja „privatni“ način institucionalizacije antifeminizma.

Tim Anime

STRAH ME NJIHOVOG STRAHA

(jul 2012)

Vratila sam se iz   Srebrenice sa prijateljicama iz ženskih organizacija, uznemirena.

Godinama sa Ženama u crnom stojim sa istom mišlju o tome kako je ljudsko zlo moguće i još uvijek diše nad ovim prostorom vidljivo kroz političke kalkulacije, neuvažavanje i nezadovoljenu pravdu za žrtve. Sa istim pitanjem u mislima: koji su to ljudi iz Crne Gore učestvovali u zločinima? U Srebrenici? Ko je bio u stroju ? Ko je podržavao ? Možda ih nije bilo u stroju? Za 17 godina nemam odgovor o stroju, za podržavanje, znam. Ovaj zločin kao i one koji su se desili na našoj teritoriji crnogorske elite nastoje odaljiti od crnogorske javnosti, poricati,relativizovati, normalizovati. Ove godine predstavnika Crne Gore u redu zemalja koje su prisustvom i vijencem   iskazale saučešće u Potočarima, nije bilo. Kako to shvatiti osim da je vlast iscrpila svoje saosjećanje i odgovornost   prihvatnjem Rezolucije o Srebrenici, posjetom memorijalnog centra onda kada je to eliti bilo potrebno radi   evropskog imidža i ćutanjem o detaljima. Istine radi, u međuvremenu su da se ne bi „iscrpljivali“ pričom o prošlosti i zločinima napravili prigodan spomenik „ za sve žrtve rata“ u našem dvorištu. Na brzinu , u pauzi ozbiljnih poslova, mogu   skoknuti do spomenika i obilježiti „ te datume“ što će uredno prenijeti mediji, pisani i elektronski. I mirna Bosna.

Na redu su „važniji“ domaći zadaci proistekli iz sadašnjosti a to je da mobiliziraju potencijalne za odbranu države od „domaćih neprijatelja“. Neprijatelji su oni koji ugrožavaju njihove privilegije. Mobilizacija se mora utemeljiti na istim osnovama na kojima su utemeljeni zločini devedesetih – na projektovanju mržnje preme svima koji drugačije misle i rade. Privilegije su ozbiljno uzdrmane građanskim protestima i treba djelovati. Građanski protesti su pokazali da scenario više ne funkcioniše . Mjesto straha je promijenjeno. Ne stanuje više u domovima velikog broja gubitnika tranzicije, sada je u domovima privilegovanih . Strah me od njihovog straha . U strahu su velike oči. Svako lice može biti opasno, neprijateljsko. Dobro je smanjiti vlastiti strah identifikujući se sa državom, nacijom, kolektivitetom i vratiti ga potčinjenima intenzivirajući pritisak proizvodnjom neprijatelja koji napadaju te vrednote. Srah me njihovog straha zbog metoda koje mogu odabrati koja se uvijek svodi na rečenicu „samo smo se branili“ a podrazumijeva narod u njihovom stroju.

Prizivanje junačke ili paćeničke prošlosti je takođe oprobani način . Naprimjer, umjesto da povedu mlade retoričare/ke u Potočare da imjau temu za svoje govore u misiji izgradnje mira za budućnosti   održavaju takmičenje „Crna Gora kroz vjekove državnosti“ obilato ( po izvještaju medija) nakićene stereotipima i predrasudama o svijetloj prošlosti . Retorički. Svi znamo kako je bila svijetla u ovo četvrt vijeka koje svjedočimo.. ili to nije istorija ? ili su vjekovi garancija?čega?

Dodatno me jeza hvata od oda o ljubavi prema „pozitivnim primjerima“, od „oduzimanja zemlje od kamena“ , od narcizma koji se izdiže na nivo primjera , od jeftine demagogije koja se plasira kao životna filozofija za puk dok ideolozi ostaju nedodirljivi okruženi obezbjeđenjem. Da li su ti učitelji prošetali svoje učenike poljima i brdima Bosne i Hercegovine i sa zanosom im preporučili „Marš mira“ za Srebrenicu ili je dovoljno prošeteti modnom pistom na primorju da bi se pokazala lojalnost i pripadnost „lijepim i pametnim“?

Strah me njihovog straha. I njihovih odbrana. Disciplinu koju sve češće zvaničnici prozivaju u svojim govorima a zove se „klinička psihologija“ u Crnoj Gori nisu razvijali. Učinili su sve što su mogli da je ne bude jer za nju u kontinuitetu „nije bilo para“ dok su se sprovodile velike zdravstvene reforme. Tajna je u njenoj suštini koja se temelji na znanju o psihološkom funkcionisanju i eliminaciji straha pa je isto tako kao istinu o zločinima treba udaljiti od crnogorske javnosti. Njom se zato, kao barjakom, može manipulisati prema potrebi moćnika. Poluznanje i poluistine su temelji izbora „manjeg zla“ oni su u paketu sa „emocionalnim kapitalom“ koji koristi politička elite kada gubi nedodirljivost. Strah me njihovog straha.

Ljupka Kovačević, aktivistkinja Anime

NOVO POROBLJAVANJE

(jul 2012)

Jedan stariji muškarac izvršio samoubistvo na trgu Sintagma u Atini.- prenijeli su medji. U oproštajnoj poruci napisao je da se ubio zbog teške finansijske krize u zemlji. Građani su na mijestu gdje je čovjek umro ostavili poruke - "Ovo nije samoubistvo, već ubistvo". I dok se Grci “samoubijaju” u režiji države i EU birokratije, u Crnoj Gori je, između ostalog, na snazi nova “ludačka košulja” u vidu aplikacije za kokurs za evropske pare koje su jedine ostale jer je voljom EU rastjerano i ono malo donatora koji su makar znali da uvide da nam ostave minimum digniteta, imajući povjerenja da umijemo sa njihovim novcem koji su nam opredijelili.

EU Aplikacija ( ta nova španska čizma) sadrži pravila igre, visoko birokratizovan jezik, preduslove i uslove, FIFOVE, LEFOVE….ograničenost područja i tema, ( razvojne teme u ovim okolnostima dođu kao psovke, a ružne riječi nisu dozvoljene) crtanje ciljnih grupa prema onom što birokratija misli da je za nas iako im je svaka druga riječ „poštovanje konteksta“. Više od polovine uposlenika iz EU   pokazuje vrlo malo znanja o nama vidljivo kroz sterotipne stavove o našem karakteru preuzet iz repertoara DPS elite. Jasan je kolonijalan odnos onih koji iz svojih birokratskih niša nisu izašli iz neonskih svjetala u sred bijela dana i klimatizovanih vazdušnih jastuka, zbog straha da će im naš sirovi   kiseonik na neki način nauditi. Uposlenici, s naše strane opet, koji su imali specifična znanja i vještine kako ih zovu, (znali su engleski I par seminara o važnosti Integracija I novogovora I nije moralo ništa više jer su predodređeni da slušaju I provode a ne da doprinose znanjem su “novi janjičari” koji i sami pomisle u jednom trenu da su dosegli plafon plafona. Te plafonjerke rijetko kada govore, ti roboti rijetko kada pokazuju empatiju prema smrtnicima iz svoje ulice jer ih je kapija odvojila u novu klasu koja nam leži na leđima.

Sve ove pobrojane situacije su tu da   demotivišu i ono malo kritički raspoloženih ljudi koji su imali snage, volje i znanja da u uslovima u kojima mi živomo između dvije vatre, s jedne strane naš sistem koji dvadeset godina plode zločinci i kriminalci, s druge EU politika koja pristaje u bijelim rukavicama preko kojih se rukuju. nas Pritjeruje svojim pravilima igre da kolaboriramo sa tim sistemom i igračima u njemu, koje su opet oni izabrali i sa kojima su sami kolaborirali pa je najednostavnije ugasiti svaku kritiku i disciplinovati do samog gašenja svaku organizaciju koja uperi prst na ono mjesto koje zaboli- kolaboracija njih samih sa krimosima i političarima. Zato im smetaju oni koji iole misle svojom glavom. Kao što su jednom davno izmislili zatvore i ludnice, metodologiju i jedne i druge institucije sada sa “novim mengalima” u ime stare Dame igra europska ujedinjena birokratska zajednica. Ne smiješ napraviti grešku jer će te evropski komesar ili njegov niže rangirani klon, pucnuti i baciti na koljena. – Nema grešaka kaže Evropa koja je dozvolila   da krimosi budu šampioni Evrope.   Ista je odabrala da se ne miješa kako se predstavlja u rad institucija suverene drževe koja da bi mogla da stupi nogom na tlo Evrope mora da prođe kroz karantin i ostavi svoje vaši i šugu u Lazaretu. Miješa se zato u civilno društvo i njegove organizacije pokazujući visok stepen nepoznavanja i ignorancije za dobru saradnju tih grupa koje su ovdje bile i prije nego su se spustili na naše tlo. Zato će sada da “kultivišu” pa će navodnim pravilima igre pod brojevima 2.1.3 – rutinski, vjerovatno preko formulara kojeg stavi na aplikaciju pa preko standardizovanog posla pređe na isključivanje. Arsenal njihove neosjetljivosti, van interesovanja za realne probleme kojima se te aplikacije pune, bez osjetljivosti za dobre primjere partnerstva među organizacijama civilnog društva naročito se ogleda??, Odgovor je za sada uvjek bio elektro-šok poslije kojeg se bojiš i kada se lampica upali poput Pavlovljevog psa. A onda podgrijana supa kroz hinjenu nadu i socijalnu konvenciju da će drugi put biti bolje. Bolje neće biti jer cilj nije da bude bolje već da se disciplinuju oni koji misle. Pačiju školu hoće –neće partnere. Došli su da bi ovdje sve ostalo isto i još gore, jer su u zaletu da sve što se nejako izgradilo u civilnom društvu   razbiju. Isključivanjem. Nema prijetnje prstom, tako kažu- ima isključivanja.   Suočene sa potpunom neosjetljivošću, ostaje jedino da se porobljavanje iznese na glas- makar da se čuje lajanje.

Ervina Dabižinović, aktivistkinja Anime

 

POVODOM NAPADA

(septembar 2012)

Pročitala sam reaovanja i osude napada na DanilaMarunovića, Todora Vujoševića, Mirka Bošković.Žao mi je sto ne mogu više da budem ni trunku naivna pa da povjerujem da je ovo napad mržnjom motivisanih pojdinaca i Varvara i da se novim paragrafom u zakonu i sankcijama to može riješiti (naravno da ovo nikako ne isključujem) a da ne razumijem kontekst u kome se ovo dešava : Za mene je ovaj napad uradio NIKO (onaj isti NIKO koji je napadao novinare Vijesti , palio automobile i zastrašivao zaštitnike ljudskih prava a nikad se nije pronašo) i rezultat je dobro organizovanih službi koje prema procjeni situacije stvaraju slučajeve da se mi „o jadu zabavimo” . Ministri opšte prakse će se sjutra javiti medijima da osude i objasne koje su oni napore i rezultate do sada imali u zastiti   LGBT prava (koje zajdnicke slike imaju za medjunarodnu javnost ) ali je crnogorsko drustvo primitivno, puno predrasuda i homofobije. Ne bi me čudilo ni da se efikasno pojave dobrovoljci da glume izvršioce u cirkusu od sudstva . Mi, po opisu necivilizovani mrzitelji, a oni evropski miljenici kojima sa nama nije lako na brdovitom a prije svega egzotičnom Balkanu ... . Naravno NIKOM trebaju incidenti da pokaže svoju efikasnost međunarodnim posmatračima (zar ovo nije bilo polje prava sa nejvecom efikasnosti sluzbi,prije nekoliko mjeseci ), saradnju sa civlnim društvom ( počelo je da gunđa u poslednje vrijeme da neće trpjeti poniženja ali će se u ovoj situaciji naći na istom zadatku) i problematičnu situaciju „na terenu” kako bi Evropa imala uvid kako je sa mrziteljima teško i uprkos njihovih OGROMNIH napora „mržnja „ je u nama ukorijenjena.

Raspisah se večeras a samo sam u reakcijama prepoznala iskrenu želju, velikodušnost i predloge koji nude rjšenja a u nasilju koje je urađeno još jednu uspješnu predstavu odgovornih sluzbi za one koje treba uznemiriti , nije to samo LGBT populacija ,to su svi drugačiji... Samo je svakodnevnom nasilju na koje smo oguglali dodata još jedna mogućnost a to je da izađete na ulicu i budete prebijeni jer ste drugačiji ili podržavate drugačije od njih...

Ljupka Kovačević

PRITUŽBA NA STANJE hotela SIND u Kotoru

(novembar 2012)

U periodu od 19.do 21. oktobra u organizaciji Miross-a bila sam učesnica seminara koji se odvijao u Hotelu SIND, na Muu kod Kotora,   kao i u periodu od 9.do 11.novembra kada je seminar organizovala NVO Anima čija sam članica.

Osjećanje odgovornosti za opšte dobro i začuđenost stanjem u kojem se nalazi ova ustanova navodi me da Vam se obratim sa ovim pismom. Napominjem da sam građanka Kotora a i aktivna članica Saveza sindikata do 2000.godine, kao i da je Anima jedna od prvih NVO koja je u ovom prostoru organizovala seminare (2001g prvi putu) i bila upoznata sa mogućnostima koje ovaj Centar nudi kao Međunarodni edukativni centar Saveza samostalnih sindikata Crne Gore, prva institucija ovakve vrste u jugoistočnoj Evropi. Obnovljena je od sredstava Sindikata CG i 2000. godine otvorena. Uložena sredstva Sindikata čine me odgovornom da ukažem na propuste u radu ali i da se pitam –kako se sredstva valorizuju i šta je od prvobitne ideje ostalo”

Primjedbe :

Prva – PRENAMJENA - U periodu od otvaranja do danas mijenjani su odgovorni za ovaj objekat i on je po svoj prilici promjenio namjenu pa je umjesto Međunarodnog edukativnog centra postao ugostiteljsko- turistički objekat. Ovo je evidentno, ne samo po nazivu nergi i po prenamjeni prostorija u ovom objektu: gdje je nekada bila sala za edukaciju sada se nalazi sala za rucavanje, kuhinja u prostoru kancelarije, a manja sala u kojoj je ranije bio bar i trpezarija povezana sa malom priručnom kuhinjom pretvorena u salu za edukaciju

Primjedba – ovakva prenamjena prostora ukazuje na to da je Sindikat odustao od namjere da ovo bude mjesto širenja znanja i kulture jer je prijatan prostor za učenje (šire i prozračnije ) zamijenio manjim, mračnijim prostorom u kojem dominira enterijer bara i pult za „švedski sto”, višak radnih stolova i stolica koji sigurno ometaju koncentraciju i posvećenost temi seminara. Ova prenamijena je, po mom moišljenju dugoročno štetna, samim tim što je sama zgrada značajan kulturno istorijski spomenik koji   su početkom vijeka sagradili mještani Mua zaradom od ulova ribe i u njoj se nalazila škola i Dom kulture sve do zemljotresa 1979.g i bilo je učinkovitije nastaviti ovu tradiciju. Na ovaj način urušen je značaj institucije sticanja i širenja znanja kao i vrijednosti koje taj način promišljanja donosi društvu koje se po razvoju nalazi na začelju Evrope.

Sigurno je da se Centar mogao održati u svojoj osnovnoj namjeni da je sa njim upravljao menadžment koji je znao da cijeni tradiciju, kulturu i znanje i da ga na taj način valorizuje.

Napominjem da ovakva djelatnost nimalo ne bi umanjila mogućnost da ovaj objekat služi i u komercijalne svrhe tokom ljetnjih mjeseci .

Druga – UNUTRAŠNJE STANJE OBJEKTA – posmatram dnevne prostorije a može se pretpostaviti da ni u sobama nije bolje stanje, ali kako ni ranije ni sada članice Anime nisu koristile te prostorije ne možemo sa sigurnošću tvrditi o stanju istih. 2001 kada je Anima održala seminar, a i kasnije u nekoliko navrata, uređenost prostora je bila jednostavna, prijatna sa kvalitetnim namještajem, dobro održavana. Ono što je sada vidljivo je : neokrečene prostorije, na pojedinim mjestima propao pod, iste zavjese, mebl štof stolica isti i nagomilan višak „nepotrebnh” uređaja koji su smješteni u prostoriji za rad i trpezariji ( dva dubinska zamrzivača, dva mala frižidera u učionici, tri vitrine frižidera u trpezariji ). Ovo su jedini ukrasi, osim grba na zidu koji se i ranije tu nalazio (ranije učionici davao ozbiljnost a sada izgleda potpuno neprimjereno u sali gdje se objeduje i večerava) nema niti jedna slika ili bilo čega što bi oplemenilo prostor gdje ljudi borave, jako liči na prolazne menze iz realsocijalizma.

Primjedba – ukoliko je donešena odluka da se uradi prenamjena sa ciljem dobijanja većeg profita onda ostaje utisak da je to napravljeno sa ciljem da se naivnima uzme novac a da ne dobiju prijatnost i ugodan ambijent .

Logično i opravdano bi bilo da je žrtvovanje jedne edukativne ustanove rezultiralo vidljivim materjalnim dobitkom što znači da bi nakon upotrebe u „turističke svrhe” makar i jednu godinu morala biti vidljiva promjena u enterijeru, makar u jednoj slici ili u jednom cvijetu. Ovako, kako je , djeluje „sklepano” neudobno i neuredno i garantuje da će korisnici ovakvih uslova biti samo jedanput prevareni i da će ovaj „biznis” ove edukativne ustanove propasti kao što je i ranija namjena propala zbog neadekvatnog održavanja

Treća – USLUGA – oba seminara na kojima sam učestvovala su bila organizovana kao „pansionske usluge” i ono što je bilo evidentno da postoji mogućnost samo za jedno glavno jelo (nema izbora) i da dezert nije uračunat ako ne uzmem u obzir kekse koji su podijeljeni u nekoliko navrata.

Primjedba – mislim da tri zvjezdice na sajtu garantuju kompletan obrok, a čak i da ne garantuju za iznos od 30 eura po osobi, ako su osobe na pansionu nekoliko dana , „dobra volja” da se nabave kolači ( mogu se naći po sasvim pristojnim cijenama ) nije naodmet.

Četvra – PERSONAL – čitav personal koji se bavi gostima (izuzimam čuvare objekta!) su tri žene koje su zadužene za kompletnu uslugu ( primjer naseg seminara -25 do30 osoba, tri dana) recepcija, informisanje, čišćenje, kuvanje, posluživanje ... Osim njihove ljubaznosti, truda i umora teško da smo mogli da zahtijevamo dodatne i brze usluge koje se podrazumijevaju u ovakvom objektu.

Pruimjedba – ovo je neodrživa situacija i za Centar koji je edukativni a još više za Centar koji je turističko-ugostiteljski.

Stiče se utisak u duhu „crnogorskog liberalizma” da je izrabljivanje radne snage žena cilj sticanja profita jer je na ovom primjeru očito da se štedi na radnoj snazi kako bi se zaradilo, umjesto da se razvijaju usluge, ambijent i mogućnosti a to naravno jedino može ako se zapošljavaju ljudi ( broj ljudi koji prižaju usluge je manji nego 2001 g a tada je i organizacija rada bila na drugačijem nivoutj manji je bio angažman osoblja, više self-servis a manje kuhinja-restoran) razvijaju nove strategije i drugačiji menadžment.

ZAKLJUČAK - Iz navedenog je meni očito da se u kontinuitetu vodi pogrešna politika prema razvoju ove institucije. I ne samo to postavlja se pitanje na koji način se troše sredstva koja ova ustanova privređuje ako ne u njeno održavanje ? Da li je opravdana njena prenamjena? Da li su standardi u zapošljavanju i odnosu prema zaposlenima obezbijeđeni ? U čijem je ona vlasništvu ako su svi zapoleni ljudi iz CG doprinijeli njenom renoviranju i održavanju nekoliko godina? Ko u buducnosti treba da odlučuje o načinu rada?

U svakom slučaju ima dosta nejasnoća a po mom utisku i dosta neodgovornosti prema ovom lijepom i značajnom objektu naše kulturne, istorijske i političke baštine kao i prema ideji sa kojom je on obnovljen.

Želim da ove primjedbe iza kojih stoje i ostale članice Anime dobronamjerno i ozbiljno razmotrite jer je   naša namjera da ukažemo na propuste, da iskažemo brigu prema stanju u kom se nalazi i da iskažemo nadu da će se ovoj instituciji vratiti značaj i dostojanstvo i da ćemo ubuće koristiti njene usluge više nego do sada.

Ljupka Kovačević uz podršku Anime



MALOLJETNE MAJKE

(Novembar 2012)

Maloljetne majke i odnos društva i porodice prema njima, kao i mehanizmi kojima država (ne)barata kada je u pitanju smještaj i pomoć ovim djevojkama su skoro tabu tema u CG. Tema „maloljetne majke“ je u javnosti Crne Gore povremena i sporadična tema koja ukazuje na nekoliko stvari:

Prvo, da se u poslednjih dvadesetak godina niko ozbiljno i sistematično od strane izvršne vlasti ne bavi ženama koje trpe nasilje. Ove mlade žene trpe, prvenstveno , još uvijek „običajno nasilje nad ženama“ jer se obrazovne io vaspitne ustanove ne bave destrukcijom patrijathalnih normi koje propisuju u odnosu na seksualnost : da se o seksualnosti ne uči , da se moralizuje oko te teme i da ženi koja ne prihvata da je njeno tijelo vlasništvo muškarca ili porodice slijede sankcije.

Drugo, da izvršna vlast uprkos toga što je potpisala mnoga međunardona dokumenta uporno i dosledno radi na neravnopravnosti i diskriminaciji žena iako su im „usta puna“ razumijevanja i demokratije. U ovom slučaju ne radi ništa da stvori uslove za bezbjedan i skladan nastavak života ovih majki i njihovih beba tako da nema ili se ne poštuju programi napravljeni da se problem ovih mladih žena riješi. Naravno ovo bi iziskivalo određena finansijska sredstva a vlast zaokupljena vlastitim privilegijama za to nema novaca. U Crnoj Gori da se riješi obvaj problem treba najmanje novca u regionu.

Treće, ovom temom se bavi jedna nevladina organizacija i institucije i odgovrni u njima, po mom mišljenju, se dosledno trude , kao i u većini slučajeva kada su u pitanju nevladine organizacije, da izrabljuju njihove resurse i drže ih stalno na rubu egzistencije i postojanja , zahtijevajući od njih da sami obezbijede svoju održivost.

Četvrto, nema stručnjaka , prvenstveno mislim na psihološku struku, koja se na kvalitetan način bavi psihološkom podrškom ovih mladih žena , ukoliko im je potrebna već su to sporadične intervencije najčešće stručnjaka „opšte prakse“ .

Peto , u društvu čija se politička elita oslanja na repatrijarhalizaciju i neoliberalnu ekonomiju postoje „suvišni ljudi“ koji se isključuju iz fokusa socijalne pravde i oni su samo „kolateralna šteta“ njihovih ambicija.

Šesto, samo po sebi nije negativno biti „maloljetna majka“ ukoliko je emotivna, društven a i politička klima podržavajuća, bez obzira na kompleksnost te situacije po samu majku isto kao što nije negativno ako žene odluce da ne rode dijete i same se o njemu staraju.

Ljupka Kovacevic

Reagovanja