autorka . Ljupka Kovačević
Bile smo na protestu kao mirovne aktivistkinje koje zastupaju ženska ljudska prava, kao drugarice onih koje se bore protiv nepravde od početka tranzicije a najviše da stanemo uz one koje pružaju otpor režimu boreći se za svoje stečeno pravo i na taj način štite Ustav i pravni poredak i sprečavaju dalje samovoljno i manipulantsko ponašanje predstavnika vlasti koji se stavljaju iznad svakog zakona. Kako smo ranije sve javno napisle o kontraverzama Zakona o majkama i o politikantskim namjerama iza toga i pozicije i opozicije koji uporno nastoje isključiti žene iz političkog i javnog prostora.
Navedeno me obavezuje da napišem svoje mišljenje o protestu majki i upozorim na opasnost koja prijeti da ugrozi mir i naše živote.
Prvo o protestu – bio je to najbolji primjer nenasilne akcije, solidarnosti i podjele odgovornosti sa ženama koje su učestvovale. Nikada u mojoj aktivističkoj praksi nisam prisustvovala tako velikom skupu koji je u sebi sadržao toliko patnje, hrabrosti, odlučnosti i nenasilja (prevazišao je i građanske proteste 2012.).Koordinacioni tim je odlično saosjećao sa masom i čvrsto „držao konce“ u svojim rukama kako bi cilj protesta bio stalno u fokusu i jasan, brinući o pojedinačnim potrebama i zajedničkom cilju. Bio je to primjer , za nauk , svim izaslanicima međunardonih politika koji nas hoće učiti demokratiji kroz projekte, kako se bolno istorijsko iskustvo potlačenih kanališe u nenasilnu akciju borbe za pravo i kako se bijes i suze pretaču u riječi pjesme i kako se briga o drugima i drugačijim nenametljivo prenosi i kako se isto tako agresivan glas umiruje neodjekom i tišinom.
Drugo o Vladi - bila je to demonstracija sile sa elementima torture – ignorisanje, izolacija , držanje u neizvjesnosti. Sigurno je neko jako uživao kada je odbio da pregovara sa ženama, sigurno je neko jako uživao dok su se straže policajaca(opremljenih za razbijanje protesta) smjenjivale i lagano širile zaštitni kordon oko Vlade, sigurno je neko jako uživao dok su se žene smrzavale a policija branila dostavu dekica i šatora, sigurno je neko jako uživao kada ni nakon dva dana nije odredio tačno vrijeme i datum pregovora sa majkama koje predstavljaju 22000 hiljade onih koje koriste sredstva iz budžeta po odluci Vlade kontinuiteta. Ovaj sadizam izvršne vlasti ( zadovoljstvo u nanošenju nepotrebne patnje i poniženja) su sve koje su bile prisutne osjetile na svojoj koži i to se ne da lako zaboraviti. Slutim da su namjere Vlade još zlokobnije, slutim da je strategija da se legitimni zahtjevi majki proglase ništavnim(„ucjenom“) i da se traži incident kako bi upotrebili i fizičku silu ne samo protiv majki nego i političkih oponenata. Vlada je tog dana demonstrirala svoje neljudsko lice i nisam sigurna da i pozitivan ishod zahtjeva majki može to promijeniti.
Treće o medijima – niti jedan medij u Crnoj Gori, po mom mišljenju, nije dao pravi značaj ovoj akciji i javnost nije dobila pravu sliku onoga što se ta dva dana dešavalo ispred Vlade. Vrlo brzo su se izgubile majke sa naslovnica, važnije je bilo uslikati političare nego majke, sukob u parlamentu ( pojedinih političara) je istisnuo opravdan protest hiljade majki, bila su peta vijest u vijestima. Nije bilo materjala za senzacionalizam pa su mediji odgovorili marginalizacijom. Tako im je „promaklo“ da su majke branile ustav ove države. Da li je ta tema uopšte značajna za medije ? Palanačkoj i patrijarhalnoj svijesti izgleda da je „psovka majke“(naročito nacionalne) strašnija od realnog poniženja koje se dešavalo nad tom majkom ispred Vlade. Mučna mi je ta „politička korektnost“ a još mučnija zlonamjerna politizacija kao što je uradila Pobjeda kako bi zaplašila sve majke (naročito iz DPSa) da ne podrže protest i kako bi napravili razdor između majki . Kontinuitet stvaranja neprijatelja i ignorisanje realnosti im je izgleda zadatak (od devedesetih, pamtim). Kao oni, koji na tom zarađuju i one bi, po njima, morale biti nevidljive u nekom „partijskom rovu“ i ne bi smjele, kao majke, baviti se politikom. Ispada da je u Crnoj Gori najveći grijeh majki da misle svojom glavom u svom interesu!
Suštinu ovog protesta mora čuti sva crnogorska javnost a to je : glas siromašnih i potlačenih, glas pravde i nenasilja, glas brige i suživota, glas otpora nasilju i poštovanja institucija i ustava. Rečeno glasom žena „što se ovo ne čujemo, ko da pjevat ne smijemo „, „zapjevajmo složno, glasno, ko rođene sestre da smo“... Ko ovo ne podržava i ne razumije sprema se za nasilje u kojem niko nije pošteđen.
datu, 6.mart