“Mi ćemo biti pravda!”
Charlotte Bunch, na otvaranju Ženskog suda u Sarajevu
Dvadesetogodišnjica Pekinške deklaracije ujedno je i dvadesetogodišnjica završetka ratova kojima se u krvi raspala SFR Jugoslavija. “Tranzicija” je postala jedna od najfrekventnijih i najomraženijih riječi u četvoroimenom jeziku na kom se, s promjenljivom srećom, razumije većina stanovništva bivše Jugoslavije. Istovremeno, to je i dežurna mantra i izgovor regionalnih političara kad treba posložiti potrgane i nezarasle fragmente društvenog bića izmučenog ratnim i posljeratnim nasiljem koje je na specifične načine i u najvećoj mjeri pogodilo žene na ovim prostorima.
Žene su bile žrtve etničkog, militarističkog, seksualnog, političkog i ekonomskog nasilja za koje je institucionalni pravosudni sistem nije imao adekvatan i cjelovit odgovor. Čak ni pravična suđenja, kako ističu feminističke aktivistkinje, nisu značila pravdu za žrtve koje su često višestruko traumatizovane, nerijetko i tokom samih sudskih procesa. Zato se javlja potreba za novim, alternativnim oblicima i modelima pravde koji bi preživjelima osigurao siguran prostor za svjedočenja, u punoj mjeri uvažio njihovo ljudsko dostojanstvo i pružio satisfakciju koju nisu mogle postići unutar institucionalnog pravnog sistema.
Tako je od 7. do 10. maja 2015. u Sarajevu održan Ženski sud – Feministički pristup pravdi, događaj koji je dugo, strpljivo i predano pripreman od strane mirovnih i feminističkih aktivistkija i teoretičarki iz regiona, ali i iz cijelog svijeta, posljednjih više od deset godina. Ovo je, istovremeno, i prvi ženski sud na evropskom kontinentu.
Ženski sud ne poriče značaj, učinke i uspjehe institucionalnog pravnog sistema bilo na nacionalnom, bilo na međunarodnom nivou, štoviše, on ih izričito zahtijeva. On se dakle ne nastoji postaviti kao njihova alternativa, naprotiv. Ženski sud predstavlja komplementaran mehanizam za postizanje spore i prečesto nedostižne pravde za kojom vape hiljade žena. U pitanju je čitav spektar različitih inicijativa i modela koje sve imaju za cilj osnaženje preživjelih kroz transformaciju njihove patnje u artikulisan i politički relevantan otpor, kao i razvijanje lokalne, nacionalne i međunarodne svijesti o dugotrajnoj i stravičnoj povredi ljudskih prava preživjelih, ali i snazi sa kojom se uspijevaju boriti i nerijetko izboriti za prava koja su im nemilosrdno (bivala) uskraćena. Ženski sudovi zaista su – kako je to formulisala Duhaček – javna savjest zajednice, odnosno spremnost da prihvatimo odgovornost za ono što je bilo, ili je što je pak propušteno da bude – učinjeno u naše ime.
Tako ženski sud predstavlja alternativni model tranzicione pravde kojim se uvodi rodna dimenzija u postojeće mehanizme ostvarivanja pravde, ovaj put na feminističkim osnovama Zašto je to važno? Ponajprije stoga što su žene koje su preživjele različite oblike nekad ekstremnog, višestrukog i kontinuiranog nasilja u sudskim procesima bivale instrumentalizovane. Mnoge od njih su, prema vlastitom svjedočenju, svoje pojavljivanje pred sudom doživjele ponižavajućim i degradirajućim. One su od objekata nasilja postale objektima izvođenja dokaza, od oruđa rata postale su oruđem primjene prava, ne i ostvarivanja pravde. Njihovi glasovi su bivali kontrolisani, ograničeni, parcijalno korišteni, a njihova patnja ostajala je ili nepriznata i prećutana, ili suviše često izmanipulisana i zloupotrijebljena kao pogonsko gorivo istih onih politika etno-nacionalizma i kulturnog rasizma koje su bile uzrok njihovog stradanja.
Ideja ženskog suda jeste da obezbijedi siguran prostor za svjedočenja žena, za glasove obespravljenih i ućutkivanjih, na njihovom jeziku i njihovim riječima, neprekidano, uz razumijevanje, saosjećanje, uvažavanje i podršku velikog broja žena, ali i muškaraca, koji ih slušaju. Svjedočenja preživjelih kao autentične, egzemplarne individualne pripovjesti nastoje se uvesti u kolektivno pamćenje tako što se odvijaju u kontekstu koji ističe i objašnjava njihovu političku relevantnost. Taj kontekst obezbjeđuju saradnice ženskog suda, ekspertkinje različitih oblasti, koje nisu nikakva ad hoc formirana porota koja bi sa visine isporučivala “presude”, već su učesnice decenijskog procesa organizovanja ovog događaja kroz koji su i same puno naučile i skupa sa svjedokinjama i aktivistkinjama radile na proizvodnji novih oblika znanja i novog koncepta pravde.
Najveći broj žena iz Crne Gore, odakle dolazim, svjedočio je o ekonomskom nasilju nad ženama, jednom obliku strukturnog nasilja kojeg u kontinuitetu i bez izuzetka sprovode države nasljednice SFRJ prema svojim građankama. Rat je, kao što je jedna od ekspertinja naglasila, predstavljao predigru ekonomskom nasilju, univerzalnoj odlici post-jugoslovenskih država koje su umjesto očekivanog boljitka u posljeratnom periodu doživjele drastično osiromašenje i zastrašujuću prezaduženost. Ovo je postignuto procesom pljačkaške tranzicije koja je, umjesto da bude ekonomska osnova političke transformacije jednopartijskog sistema u sistem parlamentarne demokratije, postala paravan ratno-profiterskim elitama za prevođenje društvenog bogatstva u ruke onih koji su bili na vlasti i imali monopol nad privatizacijama. Najveću cijenu tranzicije i neoliberalne globalizacije plaćaju žene gubitkom svojih radnih prava, neplaćenim reproduktivnim radom i sve dubljim siromaštvom. Ovi zločini su uglavnom neprocesuirani, nekažnjivi i nerijetko sponzorisani od strane praktično privatizovanih država.
Održavanje ženskog suda stoga i nije kraj nego osnova i podrška nastojanju da žene od objekta nasilja i primjene prava postanu subjekti obnoviteljske pravde i pravednije istorije kao nezaobilaznih preduslova održivog mira.